petak, 17.04.2015.

Izlazak iz bolnice

od kada sam dobila tu svoju malu štrucu u krilo,



a bilo mi je to jako smiješno, jer su ga zamotali u one bolničke krpe koje glume, kakti, ajmprdekl, al zgledaju ko neki povezani stoljnjaci, iz kojih viri samo neko zgužvano ličeko i takvog su mi ga metnuli među noge, dok su me bolničkim krevetom vozili iz rodilišta dole na trudnički odjel, onak skršenu, al potpuno živu i svjesnu svega, pa sam nam ja nekaj pjevušila onak usput, ne sjećam se više kaj točno, sjećam se samo da sam bila jako sretna i smirena s tim svojim zamotuljkom među nogama, osjećala sam se kao da će nas sada, u najmanju ruku, lansirati raketom na neku drugu planetu, predivnu, zelenu na kojoj bumo plutali u nekom Zenu. tako sam se osjećala, kao da levitiramo on i ja skupa,



a krevet je, zapravo, oblak, bio je u bolnici već mrak i ništa nisam vidjela oko sebe, samo njega i svoje noge, koje nisam niti osjećala, kao ni ostatak tijela, valda zbog lijekova i količine adrenalina koji su mi, još tada, plutali venama.
od tog trenutka nismo se nas dvoje više odvajali, osim kada sam ja išla na zahod i oprati se, a tada je, on, uglavnom, spaval. on je, ionako, samo spaval. čim bi ga metnula na prsa, on bi zaspal, a i meni se stalno jako spavalo, pa bi tak spavali, spojeni. prištekani jedan na drugoga.



samo se sjećam da sam se, ponekad, znala probuditi, kao iz bunila, iako sam ga, uvijek, čvrsto držala rukama, mada je ležao pored mene, uvijek bih tako namjestila ruke da mi ne može ispasti, ali bih se, zabrinuto probudila i gledala da li je stvarno, još uvijek tu kraj mene.
ti dani u bolnici za mene nisu bili baš zabavni, jer, nije se do zadnjeg časa znalo da li bu me pusti odmah doma, ili bum morala ostati zbog tog velikog hematoma, kojega su, neprestano promatrali, trackali nekakvim lijekovima, pručavali i čekali da malo splasne. svi su, nekako, oko mene titrali i hodali ko po jajima, a ja sama nisam baš mogla hodati, a, bome niti sjediti, pa sam si zgulila sva koljena na onim njihovim tvrdim plahtama dok sam tako silazila i ulazila na krevet. znam da su mi cure s posla rekle kak se moram odmah dić na noge i hodati, jer je to puno zdravije, nego ležati, i kak bum se tak prije osamostalila, pa sam se ja, baš jako trudila držati se toga, al nije mi baš išlo tak brzo. ipak, odlučili su da mogu ić doma, nakon kaj su istekla ta tri dana, jer s malim je bilo sve okej, a meni je, ionako, jedino to i bilo bitno. onda su mi dofurali onaj šlauf na napuhavanje, za klince,


da mogu sjedečki pojesti ručak i da mogu ić doma u autu. Čovječuljak je došao sav nabrijan s onom velkom košarom od kolica, jer mu je neka stara medicinska sestra rekla kak nije dobro dijete stavljati u onu sjedalicu za auto. pa smo se pakirali tri dana, onak smotani ko sajle, nismo znali kaj bi prvo, dal uzeli maloga i odnesli na prematanje, ili mene oblačili, ili sredili papire. a bila je tamo još jedna mlada cura koja je isto trebala iči doma, ali nije smjela, jer joj je mala dobila žuticu, pa je baš jako plakala, a meni ju bilo žao, pa sam i ja plakala skupa s njom. naš je mali za vrijeme svega toga spaval, pa se malo, nešto kao probudil dok ga je sestra oblačila i meni pokazivala kak da ga premotam, iako sam ga ja već sama prematala kad god se pokakal, jer ja znam djecu prematovati i nije mi palo na pamet zvati njih da mi ga premotavaju ili ga ostaviti pokakanog, tak da je ja i nisam baš doživljavala, jer sam bila na nekom svom sedmom nebu od uzbuđenja i svega. naravno da mi nismo znali niti pogoditi lift, niti smo mogli pronaći auto na parkiralištu, samo smo bauljali s tom prevelikom košarom u kojoj je dijete zgledalo kao Palčić u divovskoj cipeli, a on je spaval.



spaval je tako skorz do doma i do navečer, pa se onda tek zbudil negdje po noći kad se nama već tak jako spavalo da više nismo ni znali za sebe. pa smo mu mi pjevali, pričali i svašta nešto izvodili s njim, premotavali ga zajedno, pa gledali da li je pelena dovoljno teška, jer, rekli su nam da to pratimo, koliko i da li dovoljno piški, onda smo ga hranili, zapravo, pokušavali nahraniti, jer on i nije to baš znao sam dobro vuči, pa se meni sve zaštopalo, jer je on bio lijen vuči i svaki put bi samo zaspal, a onda smo mu se mi divili kako je divan dok spava.
bili su dani u kojima nismo mi baš jako dobro funkcionirali, onako svjesno, već smo samo nešto radili kaj smo mislili da treba, nekako instinktivno i bez previše razmišljanja. tih prvih dana bili smo potpuno fokusirani i opčinjeni njime i samom tom činjenicom da sada on postoji tu kraj nas potpuno ovisan o nama, onako malen i bespomoćan. kako ni ja nisam baš bila u najboljoj formi, nekako su mi ti dani prolazili sporo, ali u odmoru, oporavku. spavala sam kada je dijete spavalo, a ostalo vrijeme provodila sam u nekom polusnu, ne baš svjesna svega ostalog oko mene.
onda su mi došli moji iz Zagreba,



pa mi je već skupa bilo puno lakše.

*************************

Nakon poroda, moram priznat ,ako sam onda bio ošamućen, sada kad je sve prošlo u redu, bio sam blago rečeno - prosviral.
Doslovno sam prosviral......



Od sreće, od nespavanja, od slavlja. Bilo je totalno ludilo. Pozitivno.
Činilo mi se zbilja da kak veli Durica - levitiram ili lebdim u nekim oblacima.
Nije ni to bilo lako. Lakše je ženama. One ipak tam samo spavaju, odmaraju, pa spavaju, pa odmaraju od spavanja :)
A mi, mi doma moramo slavit, pa na poslu moramo slavit, pit, jest i veselit se :))



Kak se bližio dan dolaska iz bolnice, tak sam se nekak ipak spustio na zemlju.
Iako sam vidio svoje dijete na porodu, onak plavo-ljubičasto, onda sam bio sav u šoku, još uvijek u nekoj polu-nesvjesti, i vidio sam ga dan nakon poroda, kad je bilo pokazivanje djece,



sada je ipak bilo drugačije.
Znam da sam onda paničario i ispitivao ženu, da kak to izgleda nekak čudno, kao da ima čudnu glavu i sve skupa, a ona me smirila i rekla da je još izmučen od poroda, ipak je sedam sati to sve skupa trajalo.
Kak sam se približavao bolnici na dan izlaska, bio sam tek onda valjda svjestan da sam zbilja postao otac i da sada idem po svoju obitelj.
Sada počinje neki novi život. Na putu do doma svratili smo na kratko do mojih.
Tak mali, a već se skital okolo, umjesto da ide odmah doma .....bu me čul kad dodjemo doma :))



Nekako sam sav bio ukočen kad bih ga primio, kao da sam se bojao da ga krivo ne uhvatim, da ga ne zgnječim i kaj ja znam.
Tako se činio mali i krhki, stalno sam ga promatrao, gledao diše li.
Spavao je, bio je miran, i u autu i kad smo došli kod mojih.
Poslije se malo plakao, a ja sretan, evo, sve je u redu - mislio sam.
Došli smo doma, a ja sam primio tu štrucu kruha, još uvijek onako malo ukočeno, ali skompali smo se brzo.
Te neke trenutke neću nikad zaboraviti, i sad mi je to sve pred očima.
Bilo je to nešto posebno....



Prvi dani su bili svakakvi, saznali smo da žena ne može dojiti, nema mlijeka, često smo se gubili na početku, radili mu hranu u bočici, nismo to planirali, ali energija je tak jaka da se odmah snađeš, mada nisi to nikad radio.
Bilo je s tom hranom na početku svašta, neće, pa hoće, pa neće.
Više nismo znali kad je jeo, koliko je jeo, pa sam si ja to štreberski pisao na papir, jer je on jeo pomalo na rate, ono kaj je trebalo u komadu, on je na tri, četiri puta.....



E to ti je beba, jede i spava, pa opet jede i spava.......
U ono vrijeme sam ja radil u smjenama, pa smo se nekako dobro nadopunjavali žena i ja. Ona je preko noći bila dežurna, a ja kad bih dolazio iz noćne.
I ne mora nitko to ni znat, da ne ispadnem totalni luđak, još sam se tjednima znao dizat iz kreveta i provjeravat ga jel diše.
- 20:22 - Reci nešto (5) - Čuvajmo stabla - #

petak, 10.04.2015.

Naš post o porodu

dan kada se rodio se Fran

dogodilo se to prvog devetog, dvije i trinaeste, navečer u sedam i petnaest u Pulskom rodilištu.
u bolnicu na redovni pregled došla sam u osam ujutro. bila je nedjelja i bolnica je bila prazna. termin, koji je bio dvajstčetvrtog smo već prešišali. nekak se tom mom djetetu i nije bas žurilo. al, iskreno, meni je već bilo dost svega. tih sedamnaest kila koje sam natukla nije mi baš dobro stajalo, noge su mi oticale i ujutro me budile bolnim grčevima, a spavanje na jednom boku zadavalo mi je uhobolje i sve teže i teže sam se kretala. tih zadnjih tjedan dana jedva sam čekala da rodim. spakiranu torbu sa stvarima za bolnicu nosakala sam svuda sa sobom.
pregledom u ambulanti doktor je zaključio da se plodna voda zamutila, te da treba raditi indukciju, jer nikakvih naznaka trudova nije bilo na vidiku. pa su me primili u rodilište. ispunila sam tamo neke formulare u kojima sam potpisala kak mi vjera ne brani jesti bolničku hranu i primanje anestetika u slučaju potrebe hitne operacije, pa me ljubazna sestra otpratila do lifta. tu smo se ispred lifta Čovječuljak i ja morali pozdraviti, na njegov užas,



pa je jednako ljubazno sestra, kad je već počeo mahati potvrdom o položenom tečaju, njemu objasnila da to neće to sve krenut tako brzo, te da će ga zvat kad doktor kaže da je vrijeme, pa ne bu ništ bitno propustil.
ja sam bila skroz smirena. jednostavno znala sam da je vrijeme i da je to to. osim toga, ak su sve one žene prije mene rodile, pa valda nisam ni ja nekaj sad tak jako posebno.
gore me dočekala babica koja me uputila u kupaonicu, a kad sam tam sve obavila primio me doktor s kojim sam prošla još jednom sve podatke i to. pitali su me dal želim epiduralnu, a ja, bedasta kakva jesam i zmotana, nisam znala kaj bi rekla, pa sam rekla da mi vjerojatno neće trebati. oni su to pitali jer je trebalo napraviti još neke posebne krvne pretrage u slučaju primanja epiduralne, koji se ne mogu obaviti naknadno. onda su me spojili na infuziju i legli na krevet. pa je onda došo i doktor probušiti mi vodenjak.



i sad, kaj se točno desilo prilikom tok bušenja vodenjaka nemam blage veze, jer ja kad vidim te sprave, bolje da sam zažmirila i da ih nisam vidla. može biti da sam se ja jako strzala od staha, jer nije baš tak jako bolilo koliko se sad sjećam. uglavnom, prošlo je i to. doktor je otišo. babica mi je pokazivala kako da dišem u slučaju trudova. pa je otišla. meni je postalo strašno nesnosno dosadno. pa sam se digla i malo šetuckala po hodniku. bilo je oko jedanaest sati i taman je došla još jedna ženskica. nas dvije same u rodilištu u Puli. razmišljala sam da li je to bio dobar potez. roditi u Puli. pa sam si kontala, u Zagrebu su sada sigurno puna rodilišta.



nema kreveta. pa te pošalju doma. a nas dvije ovdje imamo svaka svoju babicu i svaka svog doktora. ma, bit će sve okej. samo da to vrijeme malo brže prolazi. kolko je to sati...jedanaest i petnaest. idem do wca.
i onda je počela agonija. u wcu skužim da jako krvarim. odem po sestru, a putem ostavljam tragove. sestra mi govori kako nije to ništa, ali ja sam prestravljena. pardonirajte moj francuski, ali kad iz vas ispadaju jetrica ne djelujete nimalo optimistično. sestra me stavlja u krevet, mijenja posteljinu i spavaćicu, stavlja mi nekakve tuftere i zove doktora. doktor gleda nekim spravama, pa traži sestru još neke sprave, sestra zove drugu sestru, ova ne može naći te druge sprave, ustrčali se svi na sve strane, ja nemam pojma kaj se događa, trudim se iz petnih žila biti prisebna i molim se svim mogućim anđelima čuvarima samo da mi nisu ozlijedili bebu i da je s bebom sve uredu. jedino mi je to bilo bitno. doktor zove drugog doktora, pa obadvojica skupa gledaju, jedan drži, drugi gleda, pa gleda opet ovaj drugi, tunkaju nekaj, nemreju nać di krvari, a i nemaju pojma zakaj toliko jako krvarim. ja se ne mogu odlučiti da li bi mi bilo bolje past u nesvijest ili čekati pri sebi, pa pokušati skužiti u čemu je problem. opet mi mijenjaju plahte i sve ispod mene. onda se sve malo smiri i svi se raziđu bez riječi i pozdrava. samo dolazi babica daje mi malo vode i pita me jesam dobro. ja je pitam zašto krvarim, toliko sam pri sebi, a ona veli da je sve okej i pod kontrolom. ja moram opet na wc, al mi neda da idem sama, a i teško mi je dignut se iz kreveta. putem do zahoda opet ispadaju čudesa iz mene. sestra mi daje nekakve krpe da si držim, valda da joj opet ne zaserem pod.



vraća me u krevet. trudovi su počeli rokati. čujem kak zove Čovječuljak dal je sve okej i dal smije doć gore. puštaju ga, jer jedna od dežurnih babica je sestrična njegovog prijatelja, pa je oni skupa uspiju namoliti. ja mu ne želim ništa govoriti da mi još i on ne počne paničariti, jer je sklon tome, a i da ga poštedim tog šugavog osjećaja, pa se samo smješkam, dok mogu, jer mi smješak ubrzo poprima oblik grimase. on pita jel me boli. jebote. samo se smijem. pretpostavljam da nije još ni približno počelo bolit. pušemo tak skupa ko dva debila, pa se ja smijem, njemu baš i nije smiješno, on se brine jel mene boli jako, pa me pita, jel te jako boli. pušem umjesto odgovora. sad me već tak boli da me više ni živciraju ta njegova pitanja nego me sama bol toliko rastura da ne mogu osjećati ništa drugo. pa mu velim nek se ode malo prošetat, popušit cigaretu, jednu i za mene, jer bolit će me jako i još dugo, pa nema smisla da i njega boli, pa se smijem od histerije, on me posluša, a meni sad malo lakše. dolazi babica, gleda, ništa još. dolazi doktor, veli još dva sata. koja mrtva dva sata, za dva sata ko je živ je živ, al ja, sigurno više nisam. opet mijenjaju plahte i presvlaće me, daju mu malo vode. Čovječuljak se vraća s puš pauze, ja vise ništ ne kužim. znam samo da nebum to uspjela zdržati. još sat i pol. ono obećanje koje sam samoj sebi dala prije poroda kak nebum vikala na porodu, jer mi to nekak nije, ono fora, al nemrem se suzdržati, pa proizvodim nekakve zvukove za koje ni sama nisam znala da mogu proizvest. gledam u taj sat ispred sebe, pa zažmirim, čini mi se kak bu kad otvorim oči prošlo tih dva sata. a minute stoje na mjestu. ovaj sat garant stoji.



sve je stalo. nisam više pri sebi. ali jesam još povremeno. sva sam se razvalila na tom stolu, noge mi same šetaju, vozim bicikl, pa plivam, sjela bih, al mi nedaju, zbog krvarenja nesmem nikud sa stola. pojela bih, najrađe. sat i ručke na krevetu. čini mi se da više nemrem. fakat više nemrem. onda opet mogu. i tak u valovima. dolazi sestra i stavlja mi kateter. veli, ajd još malo, moja, skoro, pa gotovo. nježna je i drži me za ruku.
pa, i bi nekak tak, jos malo. došel je doktor, koji je dolazio već par puta i veli, ajde, gospođo sada ćete roditi.
tri - četiri - sada!
i ja sad rodila. ono, fakat, jen, dva, tri, četri, ajmooooo.
rodila sam. nemreš bolivit.
uspjeli smo, bilo je prvo kaj sam rekla svom Čovječuljku. pa sam počela pjevati božićnu pjesmicu " Rodilo se ditešce ".
a kad su mi ga stavili na trbuh onak mokrog, sluzavog i goluždravog cijeli Svemir stopio se u taj jedan trenutak, pa smo nas troje bili sami u tom čitavom Svemiru i postojali smo samo mi u tom jednom trenutku, ali zauvijek.
i pitaju oni kak bu se dijete zvalo. Fran!, ispali njegov tata ko iz praćke, a ja iz zafrkancije pitam, a kaj ne bi bilo bolje Lovro.
ipak, ostao je Fran.
sjećam se, kad su ga uzeli vagati bio je plav kao Štrumpf.



meni je to bilo malo čudno, pa sam pitala zakaj je tak sav plav. vele oni nama, to vam je normalno. aha, možda je vama normalno, svašta je vama normalo. još uvijek smo bili jako zabrinuti da li je sve u redu, i tek kada su nam ga donijeli opranog i zamotanog u štrucu, pa stavili meni na prsa, a on je odmah počel jesti, tek onda smo nas dvoje bili na miru.
apgar je 10 / 10, rekli su. ajde, fala ti Bože.
danas Fran ima dvadeset mjeseci.
a naš Svemir se i dalje neprestano širi. što je čisti dokaz da je Svemir bezgraničan.

*******************************************
dan kada se rodio Filip


Nije da se hvalim (jer to nije za hvaliti se), al bio sam u šoku.Bio sam ko pijan, al bez cuge.

Muškarci su mačo frajeri, jači spol ,ono ,ničeg se ne boje i to.
Je, je moš mislit.
Kad se ostane duže, onda bežimo od stola da nas ne čuju kak se javljamo ženi : Evo sad ću doć! Malo sam s dečkima, evo odma dođem!--onda se vratimo za stol --ma ova moja me zove, nekaj pita za sutra!
Muškarci su jači spol i to je tak.
Tak smo mi jednog dana čekali da počnu jači trudovi, jer porod samo što nije.
Pa sam si ja to tak zapisival, ne nisam se niš bojal ni paničaril , pa nije to niš, samo dijete se treba rodit ( a u stvari strah , valjda bu sve dobro, sam da bude sve dobro).....



I kad su počeli ti češći trudovi, poslušali smo jednu ženu koja radi ko babica tam di bu se dijete rodilo, odite vi polako prema rodilištu....i mi krenuli.
Došli u rodilište, ženu su preuzeli , a meni vele čekajte.



I čekal sam, smiren, hrabar(a u meni nemir, joj, valjda ti doktori znaju kaj delaju, valjda bu sve dobro)
Nakon par minuta mi vele :odite vi gospon doma, zvat ćemo vas kad bude, da dođete na porod, prerežete vrpcu pupčanu.
Idem ja onda prema doma. Katastrofa! Kaj bum sad doma, pa oni se poigravaju sa mnom. Nije meni lako, pa žena mi treba rodit, a oni sam tak flegma, kao da se ne događa neka velika stvar!
Lako ženi, pa ona bar zna kaj se dešava, i na sigurnom su, i ona i dijete, a ja? Ja nek čekam.
Kak smo mi muški jaki, i ničeg se ne bojimo, tak sam si ja po putu prema doma pozval par frendova da dođu do mene, jer kaj bum sam sad čeko poziv, pa bit će mi dosadno ( a u stvari nisam mogo bit sam, bum poludio od brige).
I došli frendovi, malo smo pili, jeli, ko mali tulum, i velim ja : sad kad me pozovu, odem to obaviti, mislim porod, pa se vratim sim.
Vele oni -pa ko zna koliko te neće bit!? Ma bez brige, to bu začas, pa to je samo porod--velim ja (kao ja znam nešto o porodu).
I stigne poziv, mislim negde oko 23:30 . Idem ja, al ostavim vam ključ ak se zadržim.
Frendovi su ostali i čekali me.
Kad sam stigo dobio sam uniformu i navlake za papke....



Još sam bio sabran i staložen, sjeo kraj žene i čekali da krene.
Je, nije to sam tak kak sam si ja zamišljal, bome je krenulo.
To fakat boli, gledam ženu i ne prepoznajem ju, skroz mi drugačija od tih bolova. Nije bilo epiduralne, ono čisti bolovi.
A ja gledam skalu, kao neke kužim.
A bilo je i onih američanskih scena, još me ruke bole....



Sjećam se da sam tu već bio bez zraka, u šoku ,mislil sam da bum se srušio (tu je već žena meni bila potpora, a ne ja njoj. Ja sam već tu postajao teret, skoro da nisu meni trebali doktori, da mi daju nešto za smirenje, ili da me puste van (al ja sam muškarac, pa to je samo porod).
I to su krivi ti američani, oni sve zmišljaju, pa kad su prije muškarci išli na porod, nikad.
Sad je to moderno, skoro da je normalno.
Nisam baš siguran, pa mi možemo više štete napravit na porodu nego koristi svojim paničarenjem.
I tak nakon par sati sjedenja uz ženu i slušanja bolova, veli babica: evo kreće. I počne odjednom naslanjat se na trbuh, a dijete još unutra . Jedna je pričala ništa još, još nejde, a prije toga veli da je krenulo.
E tu sam već bil lud, pa ne znam više kaj se dešava, sad ide, pa nejde, pa vidi glavu, pa ne vidi, i još se naslanja na dijete (mislim si pa jel normalna, kaj to radi, hoće mi zgnječit dijete).
Tu više nisam znal ni kak se zovem, ni kaj radim tu, jel se ovo uopće događa a tek je bilo 3:30 ujutro.
Već mi i frendovi otišli, dobro da sam im ostavio ključ.
I tak je još par sati to trajalo, sestre dođu, pogledaju, pa opet ono ide, spika, a ja sve luđi.
Dobro, bil sam od neke koristi, žena me žicala vode, a sestre su joj zabranile pit, pa sam joj po skrivećki daval malo vode.
Bilo je već skoro jutro, sestre su nekud nestale, mi sami u boksu, ja ne znam kaj se dešava, sad sam već paničaril da će doć druga smjena, i da se fakat neke zakompliciralo.
I evo došle konačno sestre, idemo sad probat i kreće, pa ide, pa nejde, pa ide, pa stišću i one, opet mi gnječe dijete.
Ja to ne mogu više pratit, već sam razmišljao o tko zna čemu, kad ono sestra pita : aj gospon, budete onda prerezali vrpcu!? -i gurne mi škare u ruku. Bilo je to oko 7:00, možda koju minutu prije.
Hm, da, koju vrpcu, budem, da naravno ...totalno zbunjen i van sebe prerezal sam vrpcu tog 12. mjeseca 2008.
Ja alfa mužjak, neustrašiv hrabar-muškarac... ( mali Ficho )



Žena veli da joj je drago kaj sam bil na porodu i da joj je bilo lakše. Ok, bilo joj je lakše .
A ko mene pita jel meni bilo lakše ostat doma i pit s frendovima.
Nakon toga pitalo me dosta ljudi jel da idu na porod svog djeteta, a ja dan danas ne znam odgovor.
Znao sam samo odgovorit da mi nemamo tu snagu, i da nam tamo nije mjesto, ali da ima jedna stvar koja se dogodila nakon toga : gledam na žene malo drugačije i više ih poštujem.

A vi amerikanci non-stop neke isfuravate--porod, mcdonalds, valentinovo i to...
Tak sam ja to jutro jedva pogodio put prema doma, lutao sam po gradu i po ulicama koje znam cijeli život.
Bio sam pijan ko majka, i to bez alkohola.
Kasnije smo to sve lijepo zalijali. Jer to je čudo i to treba slavit!

U tom mjesecu darivanja dobio sam stvarno najbolji mogući poklon. Bio je to jedan od ljepših Božića.....





Oznake: porod

- 22:35 - Reci nešto (8) - Čuvajmo stabla - #

petak, 03.04.2015.

Uskrsni

još od kada sam prvi puta čitala Krležine " Glembajeve ", a bilo je to negdje u osnovnoj školi, pala mi je na pamet ideja da sama osnujem nekakvu udrugu koja bi se bazirala na razmjeni dobara, jer baš svatko od nas ima doma nešto što mu ne treba ili mu samo smeta, zauzimajući mjesto u šupi ili na tavanu, a nekome drugome ta ista stvar može bitno utjecati na život, možda mu i osigurati egzistenciju, umjesto da se baci s balkona, zbog nemogućnosti da si sam promjeni život, iako ima i želju i volju.
ostala je ta moja ideja, kao i mnoge, nerealizirana u potpunosti, iako sam ponekad i bila u mogućnosti nekada nekome pomoći kojom sitnicom.



tako smo mi, još kao klinci, u ono doba uglavnom prepušteni sami sebi, Uskrs slavili sami u Dalmatinskom parku, dok su naši roditelji, nažalost, bili preopterećeni onim gadnim ratnim zbivanjima. tada smo si pokupili doma svak kaj je ko imal: neko je donio par jaja,



neko koji kolač, drugi je donio kruha, treći malo šunke, neki su u vrtu pobrali luka i šalate, pa smo si prostrli blagdanski stol, družili se, pjevali, svirali i zafkavali se. održala se ta tradicija i kasnije, kad su već mnogi od nas imali vlastitu djecu.



jednako tako, kao što smo brinuli jedni o drugima, iako smo bili još balava klinčadija, tako smo nastavili razjemjenjivati dječju robicu, opremu, namještaj, bijelu tehniku i sve ono ostalo što jednoj prosječnoj hrvatskoj obitelji čini život lakšim i podnošljivijim. osim toga, uletavali smo jedni drugima u selidbama, krečenju ili renoviranju stambenih prostora, čuvanju klinaca, popravljanju auta ili, jednostavno nedjeljnim ručkom.
bez obzira kaj ja nisam službeno osnovala svoju udrugu, živjela sam je uvijek i širila njezin duh,



po principu izmjene te vrste energije, za koju ne samo da smatram, već sam i duboko uvjerena kako se mora rolati po principu: " šalji dalje ".
a, onda mi se desilo nešto nalik pravom pravcatom čudu, jer javio mi se jedan potpuno nepoznati čovjek, koji voli čitati moj blog Durica Vozi Kolica, a i sam, kao i ja, uživa u stvaranju vlastitog bloga,



te mu je palo na pamet, osim da stvorimo zajednički blog obiteljske, svakodnevne tematike, već mi je predložio da na tom svom novom blogu pokrenemo nešto kao " mali oglasnik " za rabljene stvari koje svaka obitelj treba, a u današnje vrijeme teškom mukom dolazi do njih. mene je, naravno, ta njegova ideja oduševila, jer se, napokon počelo ostvarivati ono što sam sama tek napola pokušavala realizirati,



i još, usput, sve se desilo spontano i potpuno neplanirano, baš onako kako ja i volim da mi se neke bitne životne situacije poklapaju. toliko sam se tome oduševila zato, jer sam naišla na istomišljenika koji je spreman uložiti dio sebe i svoje dobre energije za drugog čovjeka u ovo naše surovo vrijeme u kojemu su ljudi sve više prisiljeni biti otuđeni jedni od drugih.
tako je baš sve sjelo na svoje mjesto, kao lego improvizacija koja preraste u neko malo remek djelo na koje si ponosan, pa ga izložiš i čuvaš u vitrini.



u tu cijelu priču uključila se i blogerica LiliAnke, a kuma čitavog projekta je blogerica Nisa, koja je ujedno i dizajnerica te naše " Špagice ".
stoga, ovim putem Gjuro Walker i ja, te naše drage suradnice, Lili i Nisa pozivamo i sve Vas da se uključite u naš projekt koji bismo mogli nazvati: " Bolje je činiti Dobro, nego ne činiti ništa " ,



da sudjelujete kako prijedlozima, tako i konkretnim stvarima koje želite nekome donirati i tom svojom gestom mu olakšati život, ili čak pomoći da ga i sam promjeni na bolje.
ideja je da predmet koji vam više ne treba fotkate, pa tu fotku pošaljete nekome od nas na mail, i mi objavimo na našoj i vašoj " Špagici " ne bi li se netko drugi kojemu je taj predmet prijeko potreban mogao javiti, te dogovoriti kako će ga najjednostavnije preuzeti.



osim predmeta moguće je donirati i neke druge usluge, kao što su pomoć bilo koje vrste, ovisno o vašim znanjima, interesima, vještinama, sposobnostima i mogućnostima. kao što je, na primjer draga Lili donirala meni svoje vrijeme, dobru volju, biljke, ruke i znanje, te mi uljepšala pogled ispred prozora, posadivši mi cvijeće iz svojeg vrta, na čemu sam joj neizmjerno zahvalna, kao i na tom prekrasnom prijateljstvu koje smo ostvarile upravo zahvaljujući ovim našim, naizgled, tako banalnim hobijem - bloganjem.
u tom duhu Uskrsa, buđenja novog života, svima želim mir, veselje i blagoslov oko blagdanskog stola, bez obzira iz koje ruke je taj stol,



jer, za stolom je bitna jedino obitelj na okupu, a sve ostalo su " samo nijanse ".
pružite svoju ruku.



****************

Nemam što puno dodati, a još manje oduzeti, nego samo zahvaliti Durici na ovom tekstu.
I na tome što i ona daje nadu i dokaz koliko su ljudi zapravo stvarno i iskreno spremni pružiti ruku, pomoći nekome onako
spontano i iz čistog mira.
Bez nekog očekivanja, samo po osjećaju.
Sve ovo i nastaje spontano, slušajući taj svoj osjećaj, i prihvaćanja uopće ideje, prvo zajedničkog bloga, onda i pokušaja ovog projekta unutar bloga.
Sve je to išlo i još uvijek ide samo od sebe, onako kako osjećamo.
I ja sam kao klinac razmišljao kao i Durica, i još tako razmišljam. Zato je valjda sad i došlo do ovoga, a i nije me iznenadilo ni najmanje da je to i prihvaćeno.
Javila se ta ideja već na početku ovog bloga, kad smo s Nisom razgovarali o dizajnu bloga.
Ona je velikodušno ponudila nešto što njoj ne treba, a željela je nekome to proslijediti.
I to je bilo to.
Vidio sam da već barem tri osobe razmišljaju slično, i da upravo zbog toga želimo ovo pokušati.
Ako pomognemo jednoj osobi, nama će to puno značiti. I tako dani prolaze, a mi ideju nismo iznijeli još na svijetlo dana, kao da nam je trebala još samo mala injekcija, odnosno nilkako da se pokrenemo, jer znate i sami koliko je zauzet današnji čovjek.
Ali uvijek se pronađe vremena, volje, htijenja.
Tako da nakon prošlog posta kad smo pisali o tome kako smo si proslijeđivali stvari, javila nam se jedna blogerica da je spremna prihvatiti neke stvari ako imamo.
Ali ona nije znala da mi već imamo nešto što želimo pokloniti.
I Durica i ja smo već znali što ćemo otprilike ponuditi u tom prvom postu, a sada je to najvjerojatnije i dogovoreno.
Tako da našoj Book želimo što prije poslati odnosno pokloniti neke stvari.
Durica je skromna pa nije htjela reći , ali pripremila je puno korisnih i vrijednih stvari koje će puno olakšati život kakda dođe mala beba.
Sve ono što će trebati, od kolica, hodalica, vrtića, robice i slično.
Ja se pridružujem sa jednom komodom koju smo dobili, ali nismo Fichu ni prematali na tome, nego je više služila kao skladište za igračke........


To nije baš kupljeno , nego su to sastavili kumovi od Fiche, onako iz gušta. I uskladili boje kako je pasalo uz neki drugi namještaj......


Ima kotače ( jedan fali, potrgali smo ga :)), i jedino što se vide šarafi sa vanjske strane, ali valjda se mogu kamuflirati sa onim kapicama plastičnim......


Tako da Book , ako ti se dopada možemo se dogovoriti oko preuzimanja.

I to bi otprilke tako trebalo izgledati, taj naš "oglasnik" ili kako je Durica rekla : " Bolje je činiti Dobro, nego ne činiti ništa " .
Ili "šalji dalje " ! Ili "Špagica povezuje" !
Ne znam ni sam kako ćemo to nazvati, ali ime nije ni toliko bitno, bitna je namjera.
Ime možda možemo izabrati svi skupa.
Ako tko želi može u mailu ovako kratko opisati i slikati što želi proslijediti, i poslati nam, a mi ćemo drage volje to objaviti i tražiti budućeg vlasnika. Tu će nam pomoći i Lili, jer ako nas zatrpaju mailovim, trebat će stalno u boxevima to mijenjati, upisivati i voditi.
Tako da će nam trebati i ta tehnička podrška.
Svi ste pozvani, ako želite na bilo koji način sudjelovati.

Čovjek puno toga može sam ,ali uvijek je lakše ako se ljudi drže skupa, na okupu, ako pomažu jedni drugima.
To je možda poanta svega, pa i ovog blagdana.
Svima još jednom sretan Uskrs
od
Gjure i Durice !!
- 18:52 - Reci nešto (13) - Čuvajmo stabla - #

četvrtak, 26.03.2015.

06. Priprema za bolnicu

tamo negdje u sedmom mjesecu trudnoće mene je uhvatila neopisiva panika da bih mogla, možda, svaki čas roditi. do tada se nisam baš pretjerano s ničim opterećivala, nisam htjela slušati nikakve priče s poroda, niti mi se dalo hodati po dućanima za bebe, koji su nenormalno i nerealno skupi, pa me sve to skupa samo nerviralo. kako smo tada još živjeli u minijaturnom stanu, meni je predstavljalo veliki problem pronaći adekvatno mjesto i za kinderbet, tako da mi je palo na pamet objesiti neku krpenu ljuljačku od zida zida, pokraj našeg kreveta.
potrudila sam se samo pronaći popis stvari potrebnih za bolnicu, pa sam si to sve nabavila i spremila u jednu torbu, za svaki slučaj, a, svekrva mi je kupila novu robicu za maloga, ono prvo, za izlazak iz bolnice.
unatoč takvom mom, pomalo nezainteresiranom stavu oko svega toga materijalnog što bi nam možda i moglo dobro doć, moj muž je letio na sve strane, raspitivajući se kod prijatelja koji imaju djecu oko te opreme, i samo je donosio doma pune vreće svega,



kaj sam ja onda prala, peglala i slagala na hrpe. mi nismo svom djetetu ništa morali kupiti. sve smo dobili, tako da smo u jednom trenutku imali troja kolica,



dva drvena krevetića i jedan putni sklopivi, gajbu za igranje, takozvani " vrtić ", hrpu robice, pune vreće igračaka, a sestra je još kupila deke, tetra pelene, žličicu, zdjelicu i čašu. bratić i sestrična htjeli su isto nešto doprinijeti, pa sam ja izabrala škarice za nokte, četku i češalj, a mali neseser za kozmetiku sam dobila neki reklamni, s prigodnim testerima.
za samu pripremu za bolnicu tražila sam udobne pamučne grudnjake za dojenje u adekvatnoj veličini, što je bilo izrazito teško, pa mi je u jednom trenutku palo na pamet kupiti dva padobrana i zašiti ih skupa. umjesto toga nabavila sam si neke, koji su mi posle bili premali, jer tom bujanju mojeg poprsja nije se nazirao kraj. uz to, željela sam imati i lagane spavaćice sa gumbićima, ili na V izrez, jer mi se to činilo najzgodnije, ali, niti to nisam uspjela pronaći u ona dva dućana u koja mi se dalo otići pogledati. kako mi je termin bio krajem osmog mjeseca, pokušala sam si nabaviti i kupaći kostim, misleći da bum se tih dva mjeseca uspjela relaksirati plutajući u moru kao bova,



ali za pravi trudnički mi se nije dalo davati oko petsto kuna, smatrajući da tu lovu mogu i pametnije uložiti, pa sam našla neki, koji mi je, naravno bivao sve manji i manji, ne prekrivaju ništa, pa mi je postalo realno svejedno da li se kupam na nudističkoj plaži ili si privežem ta dva rupčeka oko sebe.
od svih tih stvari, koje su kao jako neophodne za život sam, meni je jedino bilo bitno da mi je dijete zdravo, pa sam strepila prije svakog ultrazvuka kao kakva paničarka, pretvarajući se lagano u plačljivicu i hipohondricu. pogotovo kada mi je doktor rekao da sumnja kako nemam dosta željeza, da mi je dijete presitno, a ja ko nasukana orka ležim prikopčana na te aparate slušajući otkucaje srca i brojeći njegove pokrete, koji nisu bili baš u onom broju kako se očekivalo. trudila sam se i pokušavala biti što aktivnija to ljeto, puno sam šetala u šumi uz more, močila noge, koje su iz dana u dan sve više naticale i pretvarale se u dorske stupove,



pazila sam jako kaj jedem i pila sam ogromne količine tekućne, koja, kao da se unatoč neprestanim odlascima na zahod, ipak zadržavala u meni.
u tom nekom trenutku, kada sam već i prenijela Frana preko termina, jer, njemu se baš i nije dalo ić van, imala sam osjećaj da bum se, ili raspala, ili raspuknula kao balon sapunice. kao u onoj priči, od smijeha. a, svaki puta kada bih se smijala, onako od srca, sam se i malo popiškila u gaće.



na kraju su odlučili u bolnici probušiti mi vodenjak, jer se plodna voda već zamutila.
a, tek tada, kada je sve to počelo, nije me bilo niti najmanje briga koje stvari imamo, a koje nemamo za dijete.
samo mi je bilo važno da mi se rodi živo i zdravo.

*********************

Sama ta riječ " bolnica" mi već predstavlja neku nelagodu.
Slično kao i dok vidiš policiju na cesti ,a znaš da nisi ništa skrivio, nego jednostavno kao neka nelagoda.
Bolnica mi je još gora.
Ali bližio se taj dan, uskoro će se ići u bolnicu, u rodilište......



Lagano sam onako u sebi paničario u smislu, pa ne znam se ni za sebe možda brinut, kak ću onda za to malo krhko biće.
Inače sam tip koji čeka. Uvijek kao nešto čekam, čekam i zadnji tren da idem kod zubara, onda kad je već frka. Čekao sam tako puno toga, kao da mi se neda nešto, sve dok ne dođe već zadnjih pet minuta.
Tak me žena pita : kad misliš pokrećit malo, pa nebuš čekal kad bu već dijete tu !
Ili mogel bi malo usisat !! A ja čekam i objašnjavam da budem.
Ta riječ "budem" sigurno odzvanja u ženskim ušima kao neki veliki gong - mislim si.
Stalno nekaj : budem ! Istina, možda mi se neda usisavat , ali tek kad se nakupi puno smeća onda bih mogao, kad to vidim i čujem da ulazi u usisavač. Volim npr, usisavat iglice od bora, jer njih vidim i čujem, ovo drugo ne.
Suđe mi se da oprat samo ako više nema u sudoperu mjesta ni za žlicu, onda mi se nekak da to riješit i osjećam se da sam nešto napravio.
No dobro, valjda nisu tak svi muški, možda neki rade sve na vrijeme :))
I dobro je da su žene te koje su organiziranije, posvećenije, to se priroda pobrinula, a mi muški, tu smo da ne pokažemo paniku i da i žena misli da je sve pod kontrolom, a to kaj u sebi molimo i strepimo ko mala djeca da sve dobro prođe, to one ne moraju znat :))
Ovo kak je opisala Durica u gornjem tekstu, tak otprilike je i moja supruga to sve pripremila, dok sam ja pripremal sebe na to sve :)
Sad sam isto čekal do zadnjih par dana, i onda sam u tih par dana i pokrećil, i nabavil kinderbet, i to je bio kinderbet koji je kupljen za jednu bebu koja sada ima 25 godina.
Kupili smo samo madrac. Nije to bio baš neki onaj moderni kinderbet, ali nije to toliko bitno.
Mislim da je bitnija toplina koju pripremimo i koju dijete osjeti kad dođe......



Nismo ni kupovali robu i to sve, sve smo dobili, od starijih bratića ili sestrični našeg budućeg djeteta, od prijatelja. I kolica, i sjedalice, i vrtiće i guralice, sve, sve baš smo dobili, nažicali.
Neke su kupili bake i djedovi, kumovi, naši bliski ljudi i tak to sve.
Možda smo tu i tam kupili koji body ( kak se piše ne znam), tek toliko, i koje čarapice i tak nekaj.
Tak je dijete malo i ti bodiji su više unisex, a dijete ionak ne kuži kak si ga obukel......( osim kad vidi slike jednog dana, al onda ti nemre više niš, ccccc :))



Znam da ima roditelja i ljudi koji ne žele ništa rabljeno, ali ja ne dijelim to mišljenje, meni to ne predstavlja problem.
Čak mi je malo suludo sve kupovat, nisam tak nikad razmišljao, ali o ukusima se ne raspravlja.
Tak da nešto što su nosila malo sad već veća djeca, nosit će i naš mali pinklec koji dolazi.
Ta robica ide s koljena na koljeno, dok je čitava, naravno.....



Onak kak je rekla i Durica, najvažnije na kraju od svega je zdravlje i da sve dobro prođe.
I da to dijete osjeća neku sigurnost, toplinu i ljubav.
Manje je bitno koje boje je body, jel kindrebet zadnji hit dizajnom i imaju li kolica alu-felge i kromirane blatobrane :)
Djete to ne gleda, vjerujte mi......



Pozdrav od Durice i Gjure
i sretno u bolnici !!

Oznake: bolnica, rodilište, priprema

- 15:47 - Reci nešto (10) - Čuvajmo stabla - #

četvrtak, 19.03.2015.

" Jedan otac vrijedi kao tisuću učitelja "

već sam jako puno toga napisala o svom tati na svom blogu Durica Vozi Kolica, ali ovdje bih željela, povodom dana Očeva napisati nešto baš posebno, stoga ću pokušati opisati naš odnos od malena, pa sve do sada.
moji roditelji upoznali su se i zaljubili u još u gimnaziji. vrlo brzo su se odlučili oženiti, a mene su dobili s dvadeset godina. tada je moj tata studirao. nije uspio upisati medicinu, kako je želio, već se upisao na stomatologiju, ali ga taj fakultet, očito, nije toliko zanimao, pa ga nije ni završio. studirao je, neko vrijeme i francuski i pedagogiju, no, što zbog obiteljskih obaveza, što zbog nekih drugih situacija, u koje sada ne želim ulaziti, nije ni to završio. kad sam se ja rodila živjeli smo kao podstanari u Maksimirskoj ulici u Zagrebu. kako su oni bili mladi i željni društva, kroz taj stan prošlo je mnoštvo prijatelja, kojima je to mjesto bila kao usputna stanica prije izlaska, a mene su doživljavali kao nekog egzotičnog kućnog ljubimca. tada je tata imao svoj band, svirali su autorske pjesme, za koje je on radio tekstove, a nastupali su, uglavnom u " Mađarcu " gdje sam ja obvezno dobivala on žig na ruku, s kojim se moglo ulaziti i izlaziti nutra-van, jer mi je to bila najveća fora. vodali su me svugdje sa sobom, na tulume, izlete, druženja, koncerte i nikada im nisam predstavljala nikakav problem u ostvarivanju svojih životnih navika.
tata je neko vrijeme radio u Zetu, još kao student, radio na stojedinici, usput pisao tekstove za Jospu Lisac, a onda se uspio zaposliti, zbog znanja jezika, na aerodromu. tamo je radio u smjenama, tako da je one dane koje je zbog noćnog rada dobio slobodne, provodio sa mnom. tako smo tata i ja svašta radili zajedno. jedno od prvih sjećanja mi je kako me naučio kuhati kavu i čaj. zajednički smo radili i doručak, uglavnom pečena jaja ili pohani kruh. učio me čistiti lignje i miješati rižoto. kada bi popravljao svojeg žutog fićeka u garaži, a to je bilo dosta često, ja sam mu dodavala ključeve točno po brojevima kako mi je govorio. objašnjavao mi je sve što sam ga pitala, na dugo i široko, jer kad njega pitaš: " tata koliko je sati? ", on odgovara: " piješćani sat nastao je te i te godine, dok je sunčani izumljen u toj i toj zemlji......". nikada mu nije bilo teško posvetiti mi vremena, ostaviti sve što radi i objasniti mi ono što me zanimalo. na sajmu rabljene robe u Domu sportova kupio mi je polovne skije, pancerice i skafander, odveo na Sljeme i naučio me skijati. nakon toga upisao me u školu skijanja i svaki dan vodio na autobus kojim smo mi djeca putovali po serpentinama gore, a svaku večer me dočekivao na Glavnom gdje nas je bus vratio. onda je uplatio putovanje u Poljsku, gdje smo nas dva išli skijati, jer mamu to nije zanimalo. naučio me i klizati, voziti bicikl, kupio mi rolšuhe, pa me vodio ma Mimaru, gdje su stavili novu, glatku podlogu. svaki vikend tata je zmišljavao gdje ćemo ići na izlet. jednom je to bio Samoborski stari grad i " Anindol ", drugi put " Kameni svatovi ", treći vikend proveli smo " Mrežnici " i tako dok nismo sve obišli, a kada više nije imao ideja, posudio bi u knjižnici neku knjigu u kojoj bi pronašao zanimljivu destinaciju za istraživanje. uglavnom se na išlo čoporativno, s njihovim hipi prijateljima u starom Volkswagen kombiju. volio je i roštiljati, a uvijek smo nosili sa sobom rekete za bagmonton, lopte, frizbi i ostale rekvizite za aktivnosti u prirodi. kada je išao negdje gdje još nije bio, potrudio bi se naučiti sve o tom području, da nam može putem objašnjavati povijesne i druge okolnosti toga kraja. učio me gledati na karte, čitati znakove, a čim sam napunila osamnaest godina me upisao u autoškolu.
kada se mama razbolila, ja sam tada imala petnaest godina, a tata je još uvijek bio aktivan u vojsci, on se potpuno izgubio. bio je previše vezan za nju, a i ona za njega i tada se sve, skoro, raspalo. tada mi je jedan dan došao na vrata pijan, u uniformi, ja sam čuvala mlađe sestre, od kojih je jedna bila beba od nepunih godinu dana, pozvonio i rekao: " oprosti, ja sam se malo napio. ", a ja sam mu rekla nek se legne u krevet i spava. kad se probudio, skuhala sam mu kavu, pa smo sjeli i razgovarali. tada mi je rekao, sa suzama u očima, da on ne zna što da radi, da se jako boji i da me moli nek mu ja malo pomognem, iako zna da sam još premlada i da nema pravo od mene to tražiti.
od tada smo tata i ja pravi partneri. oslanjamo se jedan na drugoga, razgovaramo kada nam je teško o problemima, rješavamo ih zajedno, ako možemo, povjeravamo se jedan drugome. prešutno smo odlučili ne osuđivati jedan drugoga, već si biti potpora u toj sudbini koja nas je snašla oboje. ponekad se, rogati, jedan i drugi jarci u horoskopu, znamo bosti i lupati glavom kroz zid, ali što smo stariji sve manje i sve rjeđe. jednom i drugom nam je na prvom mjestu mir, kako u obitelji, tako i u vlastitoj duši, a tu dušu, kao da dijelimo zajedno i objedinjujemo u neku formu naše male zajenice za koju smo u stanju mnogo toga napraviti i pretrpiti.
jednom prilikom, kada je mami bilo jako loše, pa je morala biti hospitalizirana na psihijatriji, a tata mi se požalio kako nju ništa više ne zanima, niti ju je briga za nas, ja sam mu rekla: " tata, ja te neću osuđivati ako si nađeš drugu ženu. ", a on je mene gledao s onim pogledom tužnog psa i odgovorio mi: " ali ja ne želim drugu ženu, ja želim nju. kakva je bila prije. ", tada sam shvatila što je ljubav. iz tog njegovog pogleda, koji se slamao, baš onako, kako se i ona slomila.
danas je moj tata deda, uživa u toj svojoj ulozi jednako kao što je i uživao u ulozi oca. svaki provedeni trenutak s unukom mu je dragocijen, te mu se veseli, jer, veli da mu ispunjava i srce i dušu.
meni je moj tata puno više od oca. meni je moj tata i otac i majka, kao i mojim sestrama, pogotovo ovoj najmlađoj, koja se rođenje poklopilo s maminom bolešću. ali, meni je moj tata i prijatelj i partner, životni oslanac i suputnik, putokaz, kompas, enciklopedija, priručnik i udžbenik.
jedina osoba koja će uvijek biti uz mene, pružiti mi ruku, držati leđa, pogurnuti me kada treba, pokazati mi kako da popravim grešku.
bez imalo patetike, mogu reći: " samo je jedan tata, al meni je moj od pravog formata."

posvećeno mom TaTi za dan Očeva, 19.3.2015., u Zagrebu
tvoja Vanjuška



TATA, KUPI MI SEBE!

Mama i tata !
Majka i otac!
Kao što piše na jednom magnetu na frižideru "skoro svatko može biti otac, samo neki mogu biti tata ".
S tom rečenicom bih se mogao u potpunosti složiti.



Majka ne mora nužno biti i mama, kao što otac ne mora biti nužno tata.
Što znači biti tata, pokušat ću objasniti.
Jer znamo svi što je mama i nitko na svijetu to ne može zamijeniti niti promijeniti.
Ali ni tatu. Roditelji imaju svoje posebne i jedinstvene uloge.
Ne samo uloge, ja bih rekao čast, poslanje ili zapravo čudo.
Čudo da budeš tata.


Zamislite samo ribu bez mora, ili biljku bez vode. Ili stablo bez grane ili lista.
Isto tako probajte zamisliti dijete bez igre, dijete bez zagrljaja, ili dijete bez ljubavi !


Smješak koji vidim na svom djetetu daje mi za pravo da se osjećam tatom.


Miran i bezbrižan djetetov san daje mi također to pravo.


Dijete treba osjetiti ljubav, treba dobiti zagrljaj, od mame i od tate.
Pogrešno je misliti da je to mamin posao, ili mamino poslanje. Jednako je to i tatino.
Meni nema ničeg važnijeg ni ljepšeg nego kad mi sin dođe i kaže kad me vidi na vratima :
"tata, drago mi je što te vidim ".
Ili kako zna reći : "ti si tata moja najbolja igračka ".


Zove me svojom igračkom zato jer se igramo. Nije nikad bitna igračka, bitna je igra.
Jer igračka bez igre je zapravo samo komad plastike ili drveta.
Ne znam kako je u ostalim obiteljima, ali meni ne prođe niti jedan dan , a da ne zagrlim svoje dijete, ili mu dam pusu.
Ne znam od kud mi to, ali radim onako kako osjećam.
Mogli bi reći da radim onako kak sam i ja doživio u svojem djetinjstvu, ali to bi bilo skroz pogrešno.
Ja ne pamtim mamin ili tatin zagrljaj ili pusu. Nisu oni to znali pokazati, nisu mogli, jer vjerojatno ni njima to nije nitko pokazao .
Ne znači da nisu dobri roditelji, ali emocije nisu izlazile na taj način.
Iako sam financijski dobivao sve od roditelja, falilo mi je nešto, možda zagrljaj, pogotovo kad sam znao vidjeti neke svoje prijatelje iz djetinjstva, neki su to imali.
Mislim da se to ne može kupiti, ne može se kupiti ljubav, iskreni zagrljaj ili dječji osmijeh.
To se gradi. Možda sam podsvijesno rekao sam sebi da ću biti takav otac, da ću biti tata koji grli svoje dijeite, tata koji ravnopravno dijeli roditeljstvo sa majkom, da smo obitelj u punom smislu te riječi.
I shvatio sam da sam zapravo prekidač nepokazivanja emocija u svojoj familiji.
Zato dragi tate, ako ne grlite svoje dijete, počnite, jer znam koliko to treba u životu, a mislim da znate i vi.
Nema mjesta predrasudama ili šablonama, budite tate !!

Evo, meni nema ljepše nego kad navečer prije spavanja pogledam i pokrijem dijete ako je raskriveno i dam mu pusu za laku noć !

Lijepi pozdrav od dva najbolja prijatelja


pozdrav od Gjure i Durice
- 21:29 - Reci nešto (5) - Čuvajmo stabla - #

srijeda, 11.03.2015.

Lijepa naša birokr(o)acija

zašto bi bilo jednostavno kad se sve lijepo može zakomplicirati
prvo mi je Čovječuljak najavil jučer kao idemo ranije u rovinj
zbog neke svirke koju je šteta propustiti,



istina, treba nam svaki dinar
onda sam shvatila da je to ranije u petak, a ja imam još papire za sredit
koje mi je glupa med. sestra sprčkala, umjesto za dva mjeseca,
kak je sama predložila, isprintala je četri iste doznake
i poslala me doktorici opće prakse da mi otvori porodiljni,
no ova me vratila natrag k njoj, sva u čudu, kao ona to ne radi
sve bi to još i bilo oke da mi nije napravila spačku s komisijom
tvrdeći, kad sam došla tražit uputnicu, da mi to nije potrebno,
jer oni dolaze k njoj, aha, moš mislit, svi jedva čekaju doć k njoj,
onda me zvala nakon mjesec dana da ipak dođem po uputnicu, hitno
i još hitnije odem na komisiju, gdje su me pitali, naravno,
da, di sam ja do sada
i dođem ja tak danas ujutro k njoj, ovo i ono, sve joj objasnim
veli, printer joj je krivo printal, nabrijani neki printer, zmozgom, printa sam
naprinta ona te nove doznake, ona ili printer, ko bi to sad znao
tražim je još dvije uputnice za pulu, pa zakaj za pulu, razrogačila oči
za takaj, kaj to sad ja moram objašnjavat stoti put, zakaj, zakaj,



oni tam imaju rađaonu, čudi se, a, ne, tam se djeca u polju rađaju
a opet nije joj jasno kaj da napiše na te uputnice, dilema velika
ono da mi amputiraju nogu, i presade bubreg,
idem u bolnicu rodit, valda mi treba za to, porod i pregled, ne ona mora znat točno, oke, nazvala bum doktora pa dođem opet, može tak, može, persu
zovemo doktora, veli doktor za porod i predgled, ma da, fakat, sad smo sigurni, opet k njoj, opet se nećka, veli nemre pisat uputnice bez datuma,
a vrijede samo mjesec dana, oke, doći će neko od mojih po te uputnice,
ne može, mi smo na godišnjem
o, fak, ženo, jel može nešt kod tebe, eniting pliz,
piše ipak te uputnice, štambilja, ja sva sretna, riješila sam je se, napokon
jurimo u HZZO sa širokim osmijehom,



kad eto, preusmjeravanje prometa
radovi na cesti, gužva, cisterna zalijeva drveće uz put
dođem tam, pošalje me u drugu sobu, gleda ona papire, gleda
ko da gleda fotke s bratove svadbe, prevrće te papire, proučava
- nisu vam dobre ove doznake -
sva sreća da sam bila na prozoru, skoro mi je pozlilo kad mi je to rekla
i bila sam u stanju pobljuvat joj se po stolu
- kak opet ne valjaju -
- tu i tu u ovu kućicu idu isti datumi, a ove kućice moraju biti prazne -
meni to sve isto, pišu dobri datumi, fućka mi se za kućice, pune i prazne,
nemre uzet korektor i to ispravit, ono, stvarno mi je došlo fejkat trudove
pa da joj uljepšam dan
- ispunite ovo i ovo i ovo i kad vam to isprave donesite do kraja mjeseca -
fala, sestro, pomogli tak i tebi svi, tebi i tvojima, uvijek kad ti zatreba
i sad, tak jadna, ono, jadnija od jadnijeg, odlučim otić do dućana sve po pet
i kupit si badić, spavaćice za bolnicu i nekaj za klinca, da nije i on siroće
- oprostite, jel primate Diners? -
- ne, nažalost. primamo sve ostale kartice -
sve ostale koje nemam.

*********************

Naravno da se nemre samo doma ležat i odmarat, i usput gledat kak trbuh samo raste.
Treba nekad i delat, bez obzira na trudnoću.
I to ne bilo kaj, to je jedan težak psiho-fizički posao, ili tretman.
Ili izlet, doživljaj, ne znam kak bi to nazval. Uglavnom, treba se suočiti s time i poći u hodnike birokracije i otvoriti porodiljni.
Ah, ta naša lijepa biro - kroacija....



Imam sreće pa znam radit nekad u smjenama i ispadne onda i koji slobodan dan u tjednu, onak cijeli, ako ne i dva.
To je odlično, recimo u ponedjeljak svi mamurni idu na posel, a Gjuro na kavu, pardon, nekaj obavljat ( za slučaj ak bu mi ovo žena čitala).
Inače nisam sad skroz neka flegma, više čak možda živac ili nekaj između, ali kaj se tiče obavljanja neke papirologije i hodanja po šalterima i šaltanje od vrata do vrata, tu sam postao ekspert.
Nije uvijek bilo tak, ali godine hodanja te nečemu i nauče, pa nisam valjda zabadava walker ili ti šetač.
Kaj se tiče tog obavljanja u našooj lijepoj birokraciji, svi smo zapravo šetači, svi smo mi onda gjuro :)
Tak nas fino našetaju, da je to milina.
Kak je došlo vrijeme birokracije i u trudnoći, trebalo je to krenut obavljat.
Da sad nejdem u detalje, obavil sam to sa smješkom, razne prijave , odjave, dojave, biljege, pečate, kopiranja papira, iskakanja iz reda jer mi nekaj fali od papira, pa vraćanja na kraj reda jer se ljudi bune kad se vratiš,
početaka pauze baš kad ja moram doći na red, itd.....



Možda me mogu namučiti , ali ne mogu me slomiti. Dolazim naoružan strpljenjem, jer uvijek čekam taj neki slobodan dan koji mi je onda potreban za obavljanje. Recimo da mi treba samo neka potvrda, jedna jedina, ja opet uzmem cijeli slobodan dan, jer nikad ne znaš kod nas kak bu to.
Tak sam i ženi otvaral bolovanje, odnosno porodiljni, i to tek dva mjeseca prije poroda.
Jer uvijek zapravo čekam zadnji tren, i čekam da mi se nakupi više toga odjednom, da odmah to sve riješim odjednom.
Tak da je moja žena stvarno radila skoro do samog poroda.
Jer sam se ja psihički pripremal za obavljanje birokracije.
Odem npr, na pripreme slične onima kad se Kostelići pripremaju za sezonu, ili Filipović za ring.
Ili odem putevima Stipe Božića i osvajam neki vrh , gdje onda kuham čajeve i polako si mantram i opuštam se .
Jer uskoro će borba, borba s hrvatskom birokracijom.
Ponekad mi se čini da je najbolje doći onako obučen u skafander ili nepropusno odijelo , s kacigom na glavi i štitnicima za koljena, laktove i sve i onda dođeš pred vrata ili šalter i veliš : ajde, pucajte, šaltajte me od vrata do vrata, šamarajte, kaj god, nemrete mi niš , spreman sam, hihihihihi :))))



Ili ti ne treba niš od toga, ko meni, jer puca te neka energija da buš uskoro tata.
Kak god, nečime se morate naoružati, jer vani je surov svijet :)
--------

I žena je stvarno radila do zadnjih mjesec i pol trudnoće, dobro se osjećala, a i onaj kapitalista im je daval jedan dio plaće na ruke, tak da bolje da je radila, jer bi na porodiljnom odmah to bilo srezano, odnosno neplaćeno.
A kredit za stan smo već počeli plaćati.

Svaka slučajnost sa bilo čime je totalno neslučajna, ali samo važna napomena je ta da ne zamjeram tetama i stričekima na šalterima, zamjeram njihovim poslodavcima, a dobro znamo tko je njihov poslodavac.
I dobro znamo iz čijeg džepa idu te plaće.
Još uvijek pamtim jednu tetu na šalteru, skroz je bila ljubazna i sve je fino objasnila kaj treba, svaka čast.

PS...sad na kraju se opet kod Gjure pojavio neki poduzetnički duh.
Možda otvorim školu za HOB-ove :)))), ili HOB-ite, kak se to već pravilnije veli :)))

HOB - hrvatski obavljač birokracije - naoružan smješkom, strpljenjem i naravno posebnim zaštitnim odijelom radi lakšeg odbijanja od vrata ili šaltera :))))
- 22:41 - Reci nešto (3) - Čuvajmo stabla - #

srijeda, 04.03.2015.

Život s trbuhom

moj život s trbuhom počeo je onog dana kada je ultrazvuk pokazao kako kuca njegovo maleno srce ispod mog srca.
i, iako tada još nisam imala vidljivi trbuh, moj osjećaj prema tom biću koje živi, raste i razvija se u meni iz dana u dan bivao je sve intenzivniji. u početku me budila misao u glavi da imam u sebi dijete.
probudila bih se i onako u nevjerici opipavala taj trbuh, kao da će mi uzvratiti nekim pozdravom ili pokretom.
bilo mi je to sve skupa jako neobično, i trebalo mi je vremena da se naviknem, a što je vrijeme više odmicalo, to se i biće više pomicalo. tako je i trbuh počeo rasti. ali, ne samo trbuh. počeli su rasti i svi ostali dijelovi mog tijela, ili barem onoga što sam do tada smatrala svojim tijelom. tako sam ja rasla na sve moguće strane, osim u visinu.



uskoro mi je bilo potrebno šatorsko krilo da to sve pokrijem.
moj život s trbuhom tekao je u nekoliko etapa.
prva etapa bila je kad još nisam imala trbuh, ali sam osjećala taj život u sebi, doduše, ne baš kao nešto svoje, više kao nešto jako krhko što bi se svakog trena moglo razbiti i nestati, pa sam prema tom svom trbuhu bila izrazito pažljiva i delikatna.
kako je trbuh počinjao rasti, tako sam se i ja sve više saživjela s njim. onda je došla faza kad sam vrijeme provodila između kuhinje i kauča gdje sam si hranu dovozila na tačkama, a trbuh mi je pridržavao tacu.



u toj etapi jela sam sve ono čega sam se mogla dočepati, a posebno su me veselile neke neobične kombinacije hrane, tipa: pekmez i friški sir, kiselo zelje s jabukama i mrkvom, čokolada i sir, te tonu kruha, pizze i kolača.



od svega toga nabujala sam kao nabujak od kelja, pa sam imala poteškoća s obuvanjem cipela. sva sreća, došlo je ljeto, tako da sam mogla samo nataknuti neke anatomske šlape iz kojih su mi se prelijevala natečena stopala.
u toj zadnjoj fazi trbuh je bio glomazan, ali lijep,



a kada bih nafrkala kosu, mogla bih proći kao dvojnica Dolly Parton. mislim, kaj se poprsja tiče.
sve se nekako spojilo u jednu ravninu, tako da sam izgledala kao neki krumpirko nataknut na štapić za ražnjić i prekriven plahtom.
bilo mi je to, možda i najljepše razdoblje, jer, bez obzira na vrućine, osjećala sam se jako dobro, dobila sam neku novu volju i polet a taj život u meni počeo se i sam javljati, reagirati na vanjske podražaje, pa smo komunicirali nas dva, a i on s okolinom.
eto, i taman kad sam se navikla na sve to, i na nabubrene noge, i na odlaske na zahod svakih pet sekundi, taman kad su mi se počeli dizati u tramvaju i odnositi se prema meni s poštovanjem, e onda je došlo neko novo vrijeme u kojem trbuhu više nema mjesta, već ga je zamijenilo to maleno, golužravo biće kojemu se baš i nije žurilo doći na ovaj svijet.
al, to je već neka nova priča.

**************************************

Da, trbuh. Život s trbuhom.
Godine iskustva.
Ispočetka je malo čudan taj osjećaj, ali navikneš se.
Živiš s trbuhom, trbuh živi s tobom.
Kao da ste jedno i kao da život prije trbuha nije ni postojao.
Osjetiš nešto.
Naravno, na početku je čudno, moraš se navikavati da zadnji gumb na hlačama više ne kopčaš.
Ako nisi nosio remen, počinješ ga nositi, jer moraš hlače spustiti ispod trbuha.
Malo su i vidici suženi na neke od organa i kao da ti zaklanja vid.
Ali i na to se navikneš.
Pogotovo ljeti, kad ne možeš bez nje, kad ti toliko paše negdje u smiraj dana.
Njeni sokovi imaju veliki utjecaj na tebe.
A dobro znaš da će trbuh i dalje rasti, i rasti i rasti.....



STOP,STOP Gjuro- čuje se u slušalicama - PUŠTAJ REKLAME, viče netko !
Dolaze do mene i govore mi : Gjuro, pa što je ovo, pozvan si da pričaš o trbuhu, o tom životu, o ženi i njenom stanju. Ajde, lijepo se skoncentriraj i počni priču kako smo se i dogovorili, za što smo te i zvali.
Ajde gospon Gjuro, onako lijepo i smireno kako samo vi to znate.
Zaboravite kamere i sve ovo oko sebe. Počnite, pričajte !!

3,2,1 KREĆEMO Gjuro !!

Da, trbuh , žena, to stanje, blaženstvo.
Kad se samo sjetim njenog trbuha, kako je drhtao kad bih mu se približio.
Taj susret prvi nikad neću zaboraviti.
Kada sam lagano prislonio glavu na taj trbuh, pa se lagano kretao po toj mekoj koži, kao da se sav utegnuo, poprimio čvršći oblik, a opet ostao tako mekan i ženstven.
Osjećao sam kako lagano klizim prema dolje, a koža je bila sve napetija, kao da se svaki milimetar kože naježio.



Uzbuđuje me pomisao na ono što slijedi i spuštam se do pupka, pa idem niže, sada još ....

STOP Gjuro, STOP !!....ponovo isti glas u slušalicama.
Vidim kako opet dolaze oni ljudi, sada vidljivo ljuti.
Pa Gjuro, što učini crni Gjuro , pa ovo ide uživo, jel si ti toga svjestan ?!- upita me sad već porilično ljutit glas.
Pa ne možemo tako, svaki čas reklame, pa ukinut će nam emisiju !! - nastavi ljutiti urednik.
Jel ti Gjuro nas zajebavaš, ili što ?!!

Pa ne, ne znam zašto ste ljuti, rekli ste da pričam o trbuhu, pa pričam o trbuhu.
Onda ste rekli ne o trbuhu, pričaj o ženi, o njenom trbuhu !
Sad kad pričam o ženi , sad opet ne valja !! Jel vi mene zajebavate, pitao bih sad ja !

O Gjuro, pa pričaj o trbuhu, o trudnoći, o životu i onome stanju blaženome, o trudnoći !! O tome pričaj !!

Aaa, pa što niste odmah to rekli. Pa mogu ja i o tome !!

Ne znam Gjuro moj, da li da uopće prekidamo reklame, nisam više siguran .
Al ajde, evo ti još jednom, ionako nam je vjerojatno emisija od danas ukinuta !!

3,2,1 - treći put -KRENI...

Trbuh. Žena. Muškarac.
Stanje. Posebno stanje. Rađa se novi život. Osjetim ga od prvog dana. Pričam s trbuhom, prvi put u životu shvaćam što znači život, stvoreni život.
Čudo je to, to maleno biće koje dolazi na svijet. Znajući da sam i ja tome djelomično krivac, daje neki novi smisao mom životu.
Osim žene, koja se osjeća blaženom i ispunjenom, i ja kao budući otac, osjećam se posebnim, nekako uzvišenim.



Za mene je već tada, čim sam doznao za taj život koji tek treba početi, on zapravo već počeo.
Žena u trudnoći s tim trbuhom, izgleda predivno. Ako su žene i inače lijepe, tada u trudnoći, ljepše su nego ikad. Poseban sjaj je u njima. Još više poštujem život, ženu i to čudo koje raste.
Ne vidim ga, ali pričam s njim. Znam da me čuje.
Osim što ću biti otac, želim biti i tata.
Jer vele da skoro svatko može biti otac, a samo neki mogu biti tata.
E pa ja sam tvoj tata, od samog početka, dok još ni trbuh nije bio vidljiv.
Znam da osjećaš i ti nas.
Tako će biti svih devet mjeseci, a onda će opet biti isto, samo ćemo se tada i vidjeti.
To je život s trbuhom, jer trbuh je čudo. Trudnoća je čudo. Život je čudo.

-odjednom svi i dalje bulje u mene, ali začuje se pljesak iz pozadine.
Svi počinju pljeskati. Kamere su i dalje uperene u mene, kao da su svi zastali i kao da se ne snima emisija.
Lagano šapnem uredniku: REKLAME, PUSTITE REKLAME !

Joj Gjuro hvala, zaboravih. REKLAME - vikne on .

Emisija je i dalje išla nekoliko sezona, nije Gjuro sve pokvario.
Još uvijek neki pričaju da je to bila najbolja emisija, a urednik je dobio nagradu.

*********************************
Možda malo dugačak tekst, ali htio sam reći da u mom slučaju, to jest bilo tako.
Stvarno sam od prvog dana osjetio to dijete. Pričao s trbuhom. Žena je stvarno izgledala kao nikada do tada, kao da je to stvarno blaženo stanje. Ma ćemu ovaj "kao", kad to valjda i je takvo stanje.
Kod moje supruge je bio takav slučaj da nije imala nikakvih problema u trudnoći, čak joj je bilo bolje nego prije trudnoće, jer je par mjeseci prije i bila nešto boležljiva.
Radila je na poslu do skoro samog rođenja, jer se osjećala dobro.
Znao sam joj reći : nek ti gazda izvoli dati dvije plaće, jer i Ficho radi već skoro 9 mjeseci s tobom.
Znali smo odmah kako će se zvati , ako bude dječak.
Htio bih sam poručiti budućim tatama , ali i mamama, da nije samo mama u toj priči, i tata je važan, u toj fazi trudnoće.
Uvjerenja sam da je važno i tih prvih 9 mjeseci dok je još u majci, a ne samo prve tri godine kako vole reći stručnjaci. Nismo nikakve knjige čitali, samo smo radili i ponašali se onako kako smo i osjećali.
Jedino sam kasnije tek čuo da je bolje imati seksualne odnose što više u trudnoći, a ja kao mulac možda sam se ponašao prezaštitnički prema trbuhu i djetetu. Možda bi porod bio lakši, tak vele neki :)
I znajte, beba u trbuhu osjeća, čuje i vidi.
Osjetio sam i ja tada morsku klimu. Evo, maše vam Gjuro iz trbuha.......

- 19:51 - Reci nešto (15) - Čuvajmo stabla - #

srijeda, 25.02.2015.

U nekom drugom stanju

ne veli se, uzalud, za trudnoću, da je drugo stanje.
barem je meni tako bilo. jedno sasvim novo i drugačije stanje od onoga kojeg sam do tada poznavala.
kažu da je trudnoća i jedno potpuno prirodno stanje. možda i je, onima koje su trudne po deseti put. ali meni, koja sam, eto, bila tek prvi, i to već debelo zagazivši u tridesete, bilo je to jedno izrazito zbunjujuće stanje u kojem sam se morala ponovo i po ko zna koji put upoznavati sama sa sobom i svim svojim još neistraženim stranama.
kako to već i biva, život te uvijek negdje klepi kad se najmanje nadaš, pa se ti sad snalazi, druže, kako znaš i umiješ.
kaj me čeka, kad rodim, s malom bebom, znala sam jako dobro, i nisam se time pretjerano opterećivala, dok sam, onako željno očekivala one svoje pozitivne križiće
no, iznenadila sam samu sebe s nekim potpuno novim i neočekivanim reakcijama.
tada, kada se napokon i službeno potvrdilo da nosim taj drugi život u sebi, život koji, iako sam ga s ljubavlju stvarala, ne pripada meni, niti je moj, već je sasvim nov, čist i još nejak,



tek tada sam osvijestila tu pomalo nestvarnu beskonaćnost i odgovornost u njoj.
iako, presretna, počela sam osjećati ogroman strah i brigu, kao nekakav veliki teret pomiješan sa svim lijepim, ali i stravičnim mogućnostima.
pitanja kao, da li ću ja to moći, znati, uspjeti, nametnula su se sama od sebe, ali, onako, podlo, bez ispravnog odgovora. više kao neka sumnja u vlastita znanja, sposobnosti i vještine.
imati u rukama takvu vrstu odgovornosti,



koja mi, zapravo još i nije bila u rukama, tek tamo negdje u duši, ispod srca, onako malena, od svega osam centimetara, koliko je pokazao taj prvi ultrazvuk, a kuca, čuješ ga kako kuca, sasvim pravilno i živo, u tebi, u tvojoj utrobi, raste, razvija se, iz sekunde u sekundu je sve veće, snažnije, jasnije, bez tvog stvarnog i realnog utjecaja, iskreno, mene je ispunjavalo nekim sasvim novim i nedokučivim osjećajima. kao da moje tijelo, zapravo, više i nije moje. kao da je taj život sada važniji i od mene same i od svega onoga što sam podrazumijevala pod tim. onako, bedasto, i zdravo za gotovo.
jednako tako, počinjala sam shvaćati da taj život nije sam od sebe se stvorio u meni, već sam ga stvorila zajedno s nekim. i to s čovjekom kojeg volim, onako, zaista volim, bez prekenjavanja i suvišnih patetika.
i ta dva naša života, koja su se, sasvim slučajno susrela,



pa potom ispreprela u neke nove dimenzije, sada su stvorila, treći, novi život, potpuno drugačiji od tih naših, poznatih.
pitanje koje mi se nametnulo, razmišljajući o tome, bilo je:
- koja je moja stvarna uloga u svemu tome -
jer, život nije zafrkancija. ne smiješ se olako odnositi prema tuđem životu. i to takvom, koji je potpuno bespomoćan bez tebe.
kako taj život postaviti na stabilne noge, kako ga pravilno zalijevati, njegovati,



kako ga razviti i pustiti sve njegove grane u pravom smjeru.
sve su to bila pitanja kojima sam se, neprestano mučila, pokušavajući pronaći one, baš, najtočnije i najpravije odgovore,
ali jednini odgovor koji sam pronašla, kao ključ,
je zajeništvo,
a, na sva ostala pitanja, još uvijek sam u potrazi, ali ta potraga mi je
jedan od najkreativnijih i najsmislenijih zadataka koje sam postavila pred sebe.
ikad.

*******************************

Retrovizor. Ojećaj isti. Promatram.
Tak je nekak jučer išla moja misao dok sam vozeći, svako malo bacao pogled. U retrovizor.
Tamo sam vidio jednog dječaka. Imao je slušalice na ušima i slušao neke pjesme i onako mrmljajući pjevao, zatvorenih očiju.
Lomio ga je san, zaspao je, a ja sam i dalje bacao taj pogled u retrovizor.
I pratio me isti ojećaj, onaj koji sam imao kad mi je žena rekla : trudna sam !!
Izvana sam izgledao potpuno smiren, pretpostavljam, vjerojatno sa onim nekim smješkom koji odiše smirenošću, zadovoljstvom i samozatajnošću.
Osmjehom koji nešto otkriva, ali isto tako i nešto skriva.
Rekao sam si i sada gledajući u retrovizor, isto kao i onda kad sam saznao za život koji se rađa u ženinom trbuhu : da, to je to !! I sad sam poprilično siguran da je Mona Lisa na onoj slici ipak trudna, i da je to taj osmijeh.
Dobro, ja nisam bio trudan, ali osjećaj kojeg je smješak prenio bio je možda sličan.

Saznavši da smo žena i ja zakoračili ovime u nešto novo, također me oprala i pomisao odgovornosti, i onog pozitivnog straha odjednom.
Ali znao sam, ne može nešto što raste u ljubavi biti loše, jednostavno ne može.
Pa mi stvaramo nešto, stvaramo novi život !
Osjećaj mi je bio sličan onome kad kao dijete budeš beskrajno sretan dok kuhaš juhe od blata ili radiš kreacije od pijeska,



ili kad gradiš kolibu u šumi.



Stvaraš nešto iz ljubavi.
To je taj osjećaj kojeg mi je najlakše ovako opisati, i smatram da mora čovjek imati takvo nešto u životu, pa što god to bilo, šuma, pijesak, obitelj ili nešto drugo.
Mora se težiti tom osjećaju koji imaš u tim trenucima. Mogao bi se i ovaj blog uvrstiti djelomično u to, jer kao što je Durica odgovorila čini mi se u prošlom postu, da smo mi sada kao mala djeca i skroz veseli i uzbuđeni zbog stvaranja ovog bloga.
Da rekao bih, zato što je i ovo to građenje kolibe ili kuhanje prefine juhice od blata, to je onaj dio kojemu treba težiti.
I znao sam, trudnoćom će se nešto promijeniti.
I imao sam pravo. Promijenilo se. Pokrenuo sam se. Do onda smo živjeli tak, bez nekih specijalnih pomaka, ciljeva, onak, u vezi smo bili već sedam godina ( vele kritičnih), muško ko muško, meni je bilo ok, imaš djevojku, skupa već živite, izlaziš s frendovima, i ko zna kad bih se ja uopće pokrenuo.
Tada, kad smo saznali, krenuo sam odmah za onime što sam si nekad i znao zamišljati, kada i ako budem osnivao obitelj, učinit ću sve da se osjećaju sigurnim u mojoj blizini, da budu okruženi ljubavlju.
Odmah odlazim od staraca, previše sam toga doživio živjeći u zajednicama ( da se tako izrazim), vjenčali smo se, prodao sam neku zemlju, ganjao kredite, iako kreditno nesposoban totalno, uspio kupili stan, zakopali se u kredu, ali sve sam to izabaro i učinio prije nego je plod naše ljubavi ugledao svijetlo dana.
Puno toga biramo u životu, izabrali smo i svoju ljubav koja je tada rasla u majčinoj utrobi.
Upravo je čudo u tome što ovo ipak biraš u životu na neki način, iako volimo vjerovati u sudbinu.
Ali ja sam izabrao da želim obitelj, išao sam tim putem. Biram i biti ono kamenje i biti uz taj novi život i čuvati ga, kao na onoj prvoj slici u postu.
Poznavajući sebe, da to nisam stvarno želio tada ne bih ni imao.
To je za mene zapravo čudo , i uvijek sam o trudnoći razmišljao na taj način, ne znam zašto, ali nikad je nisam uzimao zdravo za gotovo.
I ovo naše sam doživio kao čudo, jer nakon više od sedam godina vođenja ljubavi,( početnih godina češće no do rijeđe :)), ali nikad, skoro nikad koristili nismo neku od zaštita trudnoće, nego ono, paziš kao.
I onda sam si već znao misliti kad sam slušao okolo koliko ljudi uopće ne može zatrudnjeti i imati dijete, pa možda i mi ne možemo. Nismo to mogli niti znati, jer nikad nismo ni planski išli za time, jer, kao što sam rekao, misliš si sad mi je dobro ovak, a valjda sam se i bojao odrasti na taj način, ne znam.
Ali kad je stigla vijest, onda me zasuo taj osjećaj smirenja, onaj smješak je govorio : to je to, laknulo mi je.
Sada jedino što trebam je pružiti sigurnost, dom i ljubav tom malenom biću.
Tom životu koji se upravo rađa.
Znao sam odmah, odmah nakon vijesti o trudnoći : troje nas je sada, mi smo obitelj.....



Nemam nikakav poseban savjet za ova pitanja, ali znam da sam pomislio u jednom trenutku : da sam znao koliko je ovo posebno, možda bih se i prije pokrenuo u tom smjeru !
Sada ću ja biti taj koji doma popravlja rolete ili pipu koja curi.
Ja ću sada biti tata !!
I gledati u retrovizor.....


*************************

Nije bilo lako ovo pisati, nikome od nas, jer takve teme su platforma za veliko raspisivanje, i moramo se dobro potruditi da se ne raspišemo i da ne budu kilometarski postovi.
Teme su otvorene da bi možda nekome i pomogle u životu, iako znamo da je većina vas to sve prošla.
Ali rekli smo si , ako pomogne jednoj osobi barem, bilo što od svega što bude napisano, mi ćemo biti sretni, a sreća radi stvaranja i pisanja je prisutna uvijek :)))

Pozdrav od Gjure i Durice !

Pozdrav od Gjurice :)))

Oznake: trudnoća

- 14:14 - Reci nešto (9) - Čuvajmo stabla - #

srijeda, 18.02.2015.

Gjuro i Durica imaju bebu

obzirom da ponekad, zapravo dosta često, pišemo o svakodnevnim, životnim temama, vezanima za naš obiteljski život,
odlučili smo, bloger Gjuro Walker i ja, Durica pokrenuti zajednički blog na kojem bi se bavili takvim, obiteljskim temama, svaki iz svog kuta gledanja.
tako bi kroz ovaj blog opisivali naše doživljaje i iskustva od samih početaka roditeljstva, nestrpljivog išćekivanja tog malenog bića na ovaj svijet, koje nam je potpuno promijenilo život i poglede na njega, do prvih, nespretnih koraka, kako nas roditelja, tako i onih dječjih, bolesti, zubića, riječi i rečenica koje mi s tolikom ljubavlju zapisujemo i objavljujemo, u nadi da će, možda taj dio nas ostati zauvijek ovdje negdje visjeti kao podsjetnik na sve ono proživljeno što nas čini iz dana u dan potpunijima i kompletnijim, da ne velim, kompetentnijim roditeljima, ali i ljudima.
tako smo se odlučili imati ovaj zajednički projekt, našu malu bebu blogeka, koji će zajedno s vama rasti, razvijati se i, nadamo se, danas sutra stasati u pravi pravcati blog, jer mi imamo veliku želju i namjeru njegovati ga i upotpunjavati kako bi se zajedno s nama razvijao u pozitivnom pravcu.


-----Gjuro------

Kak sam se rano oženil, već u tridesetoj, bil sam među prvima u svojoj generaciji :)
Onda su me svi ispitivali kak je to kad dobiješ dijete.
Nitko od njih nije imal vremena zapravo to slušat, onak u detalje.
Nisam znao ukratko to objasnit, pa sam im samo rekao da se sve zaokrene za 360, i onda još za 180 stupnjeva i da sve kaj si poznavao prije pod riječju "život" sad je dobilo svoju novu dimenziju.
Otprilike kad ti život iz ovoga.........



....pređe u ovo.......



Samo tak, odjednom. Šus !

I onda pitaš ženu : mogu sad na kavu ?!
Evo, dok mali podrigne, onda buš išo !
A nikak da podrigne, nosil sam ga nekad satima. Bar mi se tak činilo.
Kad je bila gotova faza s podrigivanjem, onda opet pitam ženu : mogu sad na kavu ?!
Evo, budeš, malo pripazi malog da nekam ne otpuže i da se ne penje, dok ja ne speglam i pospremim !
I tak žena dok to sve pospremi, mali i ja već hrčemo.
Nakon te faze, sav nabrijan, velim ženi : idem ja na kavu s dečkima !!
Kaj baš sad, moram se istuširat, izvadit veš iz mašine, suđe iz perilice, treba malog pripazit dok tu trčkara po stanu !
Ne Ficho !! Pazi, ne gore, past ćeš !
I tak je došla faza NE ovo, NE ono. Prošlo je i to, pa je došlo nekaj novo, i tak faza po faza.
Sad je faza ispadanja šestog zuba i pripreme za školu.
Pogađate, s vremenom čovjek zavoli domaću tursku kavu, i kupi si pivu za doma.

*******************************


Durica

moj muž i ja, nekako smo, možda, predugo čekali taj baš pravi, najpraviji trenutak za imati dijete. prvo smo čekali da ja dobim stalan posel, potpišem ugovor za stalno, onda smo čekali povoljnije vrijeme za rješavanje stambenog pitanja, pa smo čekali da se situacija u zemlji sama od sebe popravi, ili ne znam više ni sama kaj nismo čekali, pa nam je od tog silnog čekanja vrijeme počelo nesmotreno curiti, a ta naša roda nikako da više donese taj toliko željeni paket. onda smo se obratili nekim stručnjacima, koji su rekli kak nam je ovo krivo, a ono zaštopano, pa da ne bu to tak brzo išlo kak smo si mi zamislili, ali mi više nismo htjeli čekati, jer nismo više ni imali vremena za čekanje, pa smo obratili na neke drugačije adrese, okrenuli se takozvanoj alternativnoj, a, zapravo prirodnoj medicinskoj pomoći, gdje smo dobili neke čajeve i kupke, i za tri mjeseca, eto, i na našem testu se pojavio pozitivan križić. a, takvom smo se i nadali.



u međuvremenu radili smo više puta te testove, ali neuspješno. sjećam se, kako smo svaki puta željno iščekivali taj plusić, križić ili crticu, ovisno kakav smo test imali. pa bi test, nakon razočarenja pokazanim, završio u smeću. i tak, zove mene Čovječuljak na posel, onak sav uzbuđen i uspuhan, da nek brzo dođem doma, al nek prije prođem po novi test, jer on je ovaj stari, slučajno, pazi, slučajno išao vaditi iz smeća i gledati opet rezultat, pa mu se sad čini da je ipak plus, ali nije siguran, pa veli, za svaki slučaj nek donesem novi, da ga odmah napravimo. i taj novi, je, naravno, bio negativan, al sjećam se te nade, tog trčanja u ljekarnu, i tog uzbuđenja svaki puta kada smo radili novi test. i, naravno, sjećam se točno tog dana i trenutka kad je test za trudnoću, napokon bio pozitivan. bio je badnjak, nikada to neću zaboraviti, spremali smo se kod mojih na večeru, jer starome je na badnjak rođendan. i, napravili smo taj test, opet, po ko zna koji put, već onako rutinski, ja i nisam više polagala te neke velike nade, jer svaki put se ipak, malo razočaraš, kad nešto tako jako želiš. al, ovaj naš test je odmah pokazao pravi križić. kao da nije mogao ni sam pogriješiti. sve je odmah bilo jasno. plavo na rozo.



gledali smo se neko vrijeme u tišini, pa smo gledali u test, pa opet jedan u drugoga, onako s nevjericom, a ja sam se rasplakala od sreće i uzbuđenja.
tada me on zagrlio i rekao mi:
- ne boj se, ja sam uz tebe, sve će biti dobro. -



******************************

Ovaj blog pratit će faze života, od sjedenja na jezeru, iščekivanja križića, preko raznih znakova, simbola, osjećaja i
svih mogućih situacija roditeljstva, pa sve dok ne postanemo djedovi i bake.
A vi ostanite s nama, začas će to sve proći.
Moglo bi biti zanimljivo.

pozdrav od

Durice i Gjure
- 18:14 - Reci nešto (31) - Čuvajmo stabla - #

Design @ by:Nisa

< travanj, 2015  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (4)
Veljača 2015 (2)

Opis bloga
blog koji prati obiteljski život
kroz dva različita prozora,
blogera Gjure Walkera i
blogerice Durice
koji svojim perom, u ovom slučaju tastaturom
opisuju sve svoje roditeljske brige, muke, pitanja i dileme,
ali i dijele s vama svoje trenutke radosti, veselja i ponosa.
svakodnevica opisana na nesvakidašnji način.

Linkovi
Lukin portal
klokanica
Roda
Zdravi pinklec
baby gadgets
Noona krevetić
Harfa

Durica
durica.durica@gmail.com


walker gjuro
belator.blog@gmail.com






Naslovi :

01. Gjuro i Durica imaju bebu
02. U nekom drugom stanju
03. Život s trbuhom
04. Lijepa naša birokr(o)acija
05. Jedan otac vrijedi kao ...
06. Priprema za bolnicu
07. Uskrsni