srijeda, 25.02.2015.

U nekom drugom stanju

ne veli se, uzalud, za trudnoću, da je drugo stanje.
barem je meni tako bilo. jedno sasvim novo i drugačije stanje od onoga kojeg sam do tada poznavala.
kažu da je trudnoća i jedno potpuno prirodno stanje. možda i je, onima koje su trudne po deseti put. ali meni, koja sam, eto, bila tek prvi, i to već debelo zagazivši u tridesete, bilo je to jedno izrazito zbunjujuće stanje u kojem sam se morala ponovo i po ko zna koji put upoznavati sama sa sobom i svim svojim još neistraženim stranama.
kako to već i biva, život te uvijek negdje klepi kad se najmanje nadaš, pa se ti sad snalazi, druže, kako znaš i umiješ.
kaj me čeka, kad rodim, s malom bebom, znala sam jako dobro, i nisam se time pretjerano opterećivala, dok sam, onako željno očekivala one svoje pozitivne križiće
no, iznenadila sam samu sebe s nekim potpuno novim i neočekivanim reakcijama.
tada, kada se napokon i službeno potvrdilo da nosim taj drugi život u sebi, život koji, iako sam ga s ljubavlju stvarala, ne pripada meni, niti je moj, već je sasvim nov, čist i još nejak,



tek tada sam osvijestila tu pomalo nestvarnu beskonaćnost i odgovornost u njoj.
iako, presretna, počela sam osjećati ogroman strah i brigu, kao nekakav veliki teret pomiješan sa svim lijepim, ali i stravičnim mogućnostima.
pitanja kao, da li ću ja to moći, znati, uspjeti, nametnula su se sama od sebe, ali, onako, podlo, bez ispravnog odgovora. više kao neka sumnja u vlastita znanja, sposobnosti i vještine.
imati u rukama takvu vrstu odgovornosti,



koja mi, zapravo još i nije bila u rukama, tek tamo negdje u duši, ispod srca, onako malena, od svega osam centimetara, koliko je pokazao taj prvi ultrazvuk, a kuca, čuješ ga kako kuca, sasvim pravilno i živo, u tebi, u tvojoj utrobi, raste, razvija se, iz sekunde u sekundu je sve veće, snažnije, jasnije, bez tvog stvarnog i realnog utjecaja, iskreno, mene je ispunjavalo nekim sasvim novim i nedokučivim osjećajima. kao da moje tijelo, zapravo, više i nije moje. kao da je taj život sada važniji i od mene same i od svega onoga što sam podrazumijevala pod tim. onako, bedasto, i zdravo za gotovo.
jednako tako, počinjala sam shvaćati da taj život nije sam od sebe se stvorio u meni, već sam ga stvorila zajedno s nekim. i to s čovjekom kojeg volim, onako, zaista volim, bez prekenjavanja i suvišnih patetika.
i ta dva naša života, koja su se, sasvim slučajno susrela,



pa potom ispreprela u neke nove dimenzije, sada su stvorila, treći, novi život, potpuno drugačiji od tih naših, poznatih.
pitanje koje mi se nametnulo, razmišljajući o tome, bilo je:
- koja je moja stvarna uloga u svemu tome -
jer, život nije zafrkancija. ne smiješ se olako odnositi prema tuđem životu. i to takvom, koji je potpuno bespomoćan bez tebe.
kako taj život postaviti na stabilne noge, kako ga pravilno zalijevati, njegovati,



kako ga razviti i pustiti sve njegove grane u pravom smjeru.
sve su to bila pitanja kojima sam se, neprestano mučila, pokušavajući pronaći one, baš, najtočnije i najpravije odgovore,
ali jednini odgovor koji sam pronašla, kao ključ,
je zajeništvo,
a, na sva ostala pitanja, još uvijek sam u potrazi, ali ta potraga mi je
jedan od najkreativnijih i najsmislenijih zadataka koje sam postavila pred sebe.
ikad.

*******************************

Retrovizor. Ojećaj isti. Promatram.
Tak je nekak jučer išla moja misao dok sam vozeći, svako malo bacao pogled. U retrovizor.
Tamo sam vidio jednog dječaka. Imao je slušalice na ušima i slušao neke pjesme i onako mrmljajući pjevao, zatvorenih očiju.
Lomio ga je san, zaspao je, a ja sam i dalje bacao taj pogled u retrovizor.
I pratio me isti ojećaj, onaj koji sam imao kad mi je žena rekla : trudna sam !!
Izvana sam izgledao potpuno smiren, pretpostavljam, vjerojatno sa onim nekim smješkom koji odiše smirenošću, zadovoljstvom i samozatajnošću.
Osmjehom koji nešto otkriva, ali isto tako i nešto skriva.
Rekao sam si i sada gledajući u retrovizor, isto kao i onda kad sam saznao za život koji se rađa u ženinom trbuhu : da, to je to !! I sad sam poprilično siguran da je Mona Lisa na onoj slici ipak trudna, i da je to taj osmijeh.
Dobro, ja nisam bio trudan, ali osjećaj kojeg je smješak prenio bio je možda sličan.

Saznavši da smo žena i ja zakoračili ovime u nešto novo, također me oprala i pomisao odgovornosti, i onog pozitivnog straha odjednom.
Ali znao sam, ne može nešto što raste u ljubavi biti loše, jednostavno ne može.
Pa mi stvaramo nešto, stvaramo novi život !
Osjećaj mi je bio sličan onome kad kao dijete budeš beskrajno sretan dok kuhaš juhe od blata ili radiš kreacije od pijeska,



ili kad gradiš kolibu u šumi.



Stvaraš nešto iz ljubavi.
To je taj osjećaj kojeg mi je najlakše ovako opisati, i smatram da mora čovjek imati takvo nešto u životu, pa što god to bilo, šuma, pijesak, obitelj ili nešto drugo.
Mora se težiti tom osjećaju koji imaš u tim trenucima. Mogao bi se i ovaj blog uvrstiti djelomično u to, jer kao što je Durica odgovorila čini mi se u prošlom postu, da smo mi sada kao mala djeca i skroz veseli i uzbuđeni zbog stvaranja ovog bloga.
Da rekao bih, zato što je i ovo to građenje kolibe ili kuhanje prefine juhice od blata, to je onaj dio kojemu treba težiti.
I znao sam, trudnoćom će se nešto promijeniti.
I imao sam pravo. Promijenilo se. Pokrenuo sam se. Do onda smo živjeli tak, bez nekih specijalnih pomaka, ciljeva, onak, u vezi smo bili već sedam godina ( vele kritičnih), muško ko muško, meni je bilo ok, imaš djevojku, skupa već živite, izlaziš s frendovima, i ko zna kad bih se ja uopće pokrenuo.
Tada, kad smo saznali, krenuo sam odmah za onime što sam si nekad i znao zamišljati, kada i ako budem osnivao obitelj, učinit ću sve da se osjećaju sigurnim u mojoj blizini, da budu okruženi ljubavlju.
Odmah odlazim od staraca, previše sam toga doživio živjeći u zajednicama ( da se tako izrazim), vjenčali smo se, prodao sam neku zemlju, ganjao kredite, iako kreditno nesposoban totalno, uspio kupili stan, zakopali se u kredu, ali sve sam to izabaro i učinio prije nego je plod naše ljubavi ugledao svijetlo dana.
Puno toga biramo u životu, izabrali smo i svoju ljubav koja je tada rasla u majčinoj utrobi.
Upravo je čudo u tome što ovo ipak biraš u životu na neki način, iako volimo vjerovati u sudbinu.
Ali ja sam izabrao da želim obitelj, išao sam tim putem. Biram i biti ono kamenje i biti uz taj novi život i čuvati ga, kao na onoj prvoj slici u postu.
Poznavajući sebe, da to nisam stvarno želio tada ne bih ni imao.
To je za mene zapravo čudo , i uvijek sam o trudnoći razmišljao na taj način, ne znam zašto, ali nikad je nisam uzimao zdravo za gotovo.
I ovo naše sam doživio kao čudo, jer nakon više od sedam godina vođenja ljubavi,( početnih godina češće no do rijeđe :)), ali nikad, skoro nikad koristili nismo neku od zaštita trudnoće, nego ono, paziš kao.
I onda sam si već znao misliti kad sam slušao okolo koliko ljudi uopće ne može zatrudnjeti i imati dijete, pa možda i mi ne možemo. Nismo to mogli niti znati, jer nikad nismo ni planski išli za time, jer, kao što sam rekao, misliš si sad mi je dobro ovak, a valjda sam se i bojao odrasti na taj način, ne znam.
Ali kad je stigla vijest, onda me zasuo taj osjećaj smirenja, onaj smješak je govorio : to je to, laknulo mi je.
Sada jedino što trebam je pružiti sigurnost, dom i ljubav tom malenom biću.
Tom životu koji se upravo rađa.
Znao sam odmah, odmah nakon vijesti o trudnoći : troje nas je sada, mi smo obitelj.....



Nemam nikakav poseban savjet za ova pitanja, ali znam da sam pomislio u jednom trenutku : da sam znao koliko je ovo posebno, možda bih se i prije pokrenuo u tom smjeru !
Sada ću ja biti taj koji doma popravlja rolete ili pipu koja curi.
Ja ću sada biti tata !!
I gledati u retrovizor.....


*************************

Nije bilo lako ovo pisati, nikome od nas, jer takve teme su platforma za veliko raspisivanje, i moramo se dobro potruditi da se ne raspišemo i da ne budu kilometarski postovi.
Teme su otvorene da bi možda nekome i pomogle u životu, iako znamo da je većina vas to sve prošla.
Ali rekli smo si , ako pomogne jednoj osobi barem, bilo što od svega što bude napisano, mi ćemo biti sretni, a sreća radi stvaranja i pisanja je prisutna uvijek :)))

Pozdrav od Gjure i Durice !

Pozdrav od Gjurice :)))

Oznake: trudnoća

- 14:14 - Reci nešto (9) - Čuvajmo stabla - #

srijeda, 18.02.2015.

Gjuro i Durica imaju bebu

obzirom da ponekad, zapravo dosta često, pišemo o svakodnevnim, životnim temama, vezanima za naš obiteljski život,
odlučili smo, bloger Gjuro Walker i ja, Durica pokrenuti zajednički blog na kojem bi se bavili takvim, obiteljskim temama, svaki iz svog kuta gledanja.
tako bi kroz ovaj blog opisivali naše doživljaje i iskustva od samih početaka roditeljstva, nestrpljivog išćekivanja tog malenog bića na ovaj svijet, koje nam je potpuno promijenilo život i poglede na njega, do prvih, nespretnih koraka, kako nas roditelja, tako i onih dječjih, bolesti, zubića, riječi i rečenica koje mi s tolikom ljubavlju zapisujemo i objavljujemo, u nadi da će, možda taj dio nas ostati zauvijek ovdje negdje visjeti kao podsjetnik na sve ono proživljeno što nas čini iz dana u dan potpunijima i kompletnijim, da ne velim, kompetentnijim roditeljima, ali i ljudima.
tako smo se odlučili imati ovaj zajednički projekt, našu malu bebu blogeka, koji će zajedno s vama rasti, razvijati se i, nadamo se, danas sutra stasati u pravi pravcati blog, jer mi imamo veliku želju i namjeru njegovati ga i upotpunjavati kako bi se zajedno s nama razvijao u pozitivnom pravcu.


-----Gjuro------

Kak sam se rano oženil, već u tridesetoj, bil sam među prvima u svojoj generaciji :)
Onda su me svi ispitivali kak je to kad dobiješ dijete.
Nitko od njih nije imal vremena zapravo to slušat, onak u detalje.
Nisam znao ukratko to objasnit, pa sam im samo rekao da se sve zaokrene za 360, i onda još za 180 stupnjeva i da sve kaj si poznavao prije pod riječju "život" sad je dobilo svoju novu dimenziju.
Otprilike kad ti život iz ovoga.........



....pređe u ovo.......



Samo tak, odjednom. Šus !

I onda pitaš ženu : mogu sad na kavu ?!
Evo, dok mali podrigne, onda buš išo !
A nikak da podrigne, nosil sam ga nekad satima. Bar mi se tak činilo.
Kad je bila gotova faza s podrigivanjem, onda opet pitam ženu : mogu sad na kavu ?!
Evo, budeš, malo pripazi malog da nekam ne otpuže i da se ne penje, dok ja ne speglam i pospremim !
I tak žena dok to sve pospremi, mali i ja već hrčemo.
Nakon te faze, sav nabrijan, velim ženi : idem ja na kavu s dečkima !!
Kaj baš sad, moram se istuširat, izvadit veš iz mašine, suđe iz perilice, treba malog pripazit dok tu trčkara po stanu !
Ne Ficho !! Pazi, ne gore, past ćeš !
I tak je došla faza NE ovo, NE ono. Prošlo je i to, pa je došlo nekaj novo, i tak faza po faza.
Sad je faza ispadanja šestog zuba i pripreme za školu.
Pogađate, s vremenom čovjek zavoli domaću tursku kavu, i kupi si pivu za doma.

*******************************


Durica

moj muž i ja, nekako smo, možda, predugo čekali taj baš pravi, najpraviji trenutak za imati dijete. prvo smo čekali da ja dobim stalan posel, potpišem ugovor za stalno, onda smo čekali povoljnije vrijeme za rješavanje stambenog pitanja, pa smo čekali da se situacija u zemlji sama od sebe popravi, ili ne znam više ni sama kaj nismo čekali, pa nam je od tog silnog čekanja vrijeme počelo nesmotreno curiti, a ta naša roda nikako da više donese taj toliko željeni paket. onda smo se obratili nekim stručnjacima, koji su rekli kak nam je ovo krivo, a ono zaštopano, pa da ne bu to tak brzo išlo kak smo si mi zamislili, ali mi više nismo htjeli čekati, jer nismo više ni imali vremena za čekanje, pa smo obratili na neke drugačije adrese, okrenuli se takozvanoj alternativnoj, a, zapravo prirodnoj medicinskoj pomoći, gdje smo dobili neke čajeve i kupke, i za tri mjeseca, eto, i na našem testu se pojavio pozitivan križić. a, takvom smo se i nadali.



u međuvremenu radili smo više puta te testove, ali neuspješno. sjećam se, kako smo svaki puta željno iščekivali taj plusić, križić ili crticu, ovisno kakav smo test imali. pa bi test, nakon razočarenja pokazanim, završio u smeću. i tak, zove mene Čovječuljak na posel, onak sav uzbuđen i uspuhan, da nek brzo dođem doma, al nek prije prođem po novi test, jer on je ovaj stari, slučajno, pazi, slučajno išao vaditi iz smeća i gledati opet rezultat, pa mu se sad čini da je ipak plus, ali nije siguran, pa veli, za svaki slučaj nek donesem novi, da ga odmah napravimo. i taj novi, je, naravno, bio negativan, al sjećam se te nade, tog trčanja u ljekarnu, i tog uzbuđenja svaki puta kada smo radili novi test. i, naravno, sjećam se točno tog dana i trenutka kad je test za trudnoću, napokon bio pozitivan. bio je badnjak, nikada to neću zaboraviti, spremali smo se kod mojih na večeru, jer starome je na badnjak rođendan. i, napravili smo taj test, opet, po ko zna koji put, već onako rutinski, ja i nisam više polagala te neke velike nade, jer svaki put se ipak, malo razočaraš, kad nešto tako jako želiš. al, ovaj naš test je odmah pokazao pravi križić. kao da nije mogao ni sam pogriješiti. sve je odmah bilo jasno. plavo na rozo.



gledali smo se neko vrijeme u tišini, pa smo gledali u test, pa opet jedan u drugoga, onako s nevjericom, a ja sam se rasplakala od sreće i uzbuđenja.
tada me on zagrlio i rekao mi:
- ne boj se, ja sam uz tebe, sve će biti dobro. -



******************************

Ovaj blog pratit će faze života, od sjedenja na jezeru, iščekivanja križića, preko raznih znakova, simbola, osjećaja i
svih mogućih situacija roditeljstva, pa sve dok ne postanemo djedovi i bake.
A vi ostanite s nama, začas će to sve proći.
Moglo bi biti zanimljivo.

pozdrav od

Durice i Gjure
- 18:14 - Reci nešto (31) - Čuvajmo stabla - #

Design @ by:Nisa

  veljača, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (4)
Veljača 2015 (2)

Opis bloga
blog koji prati obiteljski život
kroz dva različita prozora,
blogera Gjure Walkera i
blogerice Durice
koji svojim perom, u ovom slučaju tastaturom
opisuju sve svoje roditeljske brige, muke, pitanja i dileme,
ali i dijele s vama svoje trenutke radosti, veselja i ponosa.
svakodnevica opisana na nesvakidašnji način.

Linkovi
Lukin portal
klokanica
Roda
Zdravi pinklec
baby gadgets
Noona krevetić
Harfa

Durica
durica.durica@gmail.com


walker gjuro
belator.blog@gmail.com






Naslovi :

01. Gjuro i Durica imaju bebu
02. U nekom drugom stanju
03. Život s trbuhom
04. Lijepa naša birokr(o)acija
05. Jedan otac vrijedi kao ...
06. Priprema za bolnicu
07. Uskrsni