četvrtak, 26.03.2015.

06. Priprema za bolnicu

tamo negdje u sedmom mjesecu trudnoće mene je uhvatila neopisiva panika da bih mogla, možda, svaki čas roditi. do tada se nisam baš pretjerano s ničim opterećivala, nisam htjela slušati nikakve priče s poroda, niti mi se dalo hodati po dućanima za bebe, koji su nenormalno i nerealno skupi, pa me sve to skupa samo nerviralo. kako smo tada još živjeli u minijaturnom stanu, meni je predstavljalo veliki problem pronaći adekvatno mjesto i za kinderbet, tako da mi je palo na pamet objesiti neku krpenu ljuljačku od zida zida, pokraj našeg kreveta.
potrudila sam se samo pronaći popis stvari potrebnih za bolnicu, pa sam si to sve nabavila i spremila u jednu torbu, za svaki slučaj, a, svekrva mi je kupila novu robicu za maloga, ono prvo, za izlazak iz bolnice.
unatoč takvom mom, pomalo nezainteresiranom stavu oko svega toga materijalnog što bi nam možda i moglo dobro doć, moj muž je letio na sve strane, raspitivajući se kod prijatelja koji imaju djecu oko te opreme, i samo je donosio doma pune vreće svega,



kaj sam ja onda prala, peglala i slagala na hrpe. mi nismo svom djetetu ništa morali kupiti. sve smo dobili, tako da smo u jednom trenutku imali troja kolica,



dva drvena krevetića i jedan putni sklopivi, gajbu za igranje, takozvani " vrtić ", hrpu robice, pune vreće igračaka, a sestra je još kupila deke, tetra pelene, žličicu, zdjelicu i čašu. bratić i sestrična htjeli su isto nešto doprinijeti, pa sam ja izabrala škarice za nokte, četku i češalj, a mali neseser za kozmetiku sam dobila neki reklamni, s prigodnim testerima.
za samu pripremu za bolnicu tražila sam udobne pamučne grudnjake za dojenje u adekvatnoj veličini, što je bilo izrazito teško, pa mi je u jednom trenutku palo na pamet kupiti dva padobrana i zašiti ih skupa. umjesto toga nabavila sam si neke, koji su mi posle bili premali, jer tom bujanju mojeg poprsja nije se nazirao kraj. uz to, željela sam imati i lagane spavaćice sa gumbićima, ili na V izrez, jer mi se to činilo najzgodnije, ali, niti to nisam uspjela pronaći u ona dva dućana u koja mi se dalo otići pogledati. kako mi je termin bio krajem osmog mjeseca, pokušala sam si nabaviti i kupaći kostim, misleći da bum se tih dva mjeseca uspjela relaksirati plutajući u moru kao bova,



ali za pravi trudnički mi se nije dalo davati oko petsto kuna, smatrajući da tu lovu mogu i pametnije uložiti, pa sam našla neki, koji mi je, naravno bivao sve manji i manji, ne prekrivaju ništa, pa mi je postalo realno svejedno da li se kupam na nudističkoj plaži ili si privežem ta dva rupčeka oko sebe.
od svih tih stvari, koje su kao jako neophodne za život sam, meni je jedino bilo bitno da mi je dijete zdravo, pa sam strepila prije svakog ultrazvuka kao kakva paničarka, pretvarajući se lagano u plačljivicu i hipohondricu. pogotovo kada mi je doktor rekao da sumnja kako nemam dosta željeza, da mi je dijete presitno, a ja ko nasukana orka ležim prikopčana na te aparate slušajući otkucaje srca i brojeći njegove pokrete, koji nisu bili baš u onom broju kako se očekivalo. trudila sam se i pokušavala biti što aktivnija to ljeto, puno sam šetala u šumi uz more, močila noge, koje su iz dana u dan sve više naticale i pretvarale se u dorske stupove,



pazila sam jako kaj jedem i pila sam ogromne količine tekućne, koja, kao da se unatoč neprestanim odlascima na zahod, ipak zadržavala u meni.
u tom nekom trenutku, kada sam već i prenijela Frana preko termina, jer, njemu se baš i nije dalo ić van, imala sam osjećaj da bum se, ili raspala, ili raspuknula kao balon sapunice. kao u onoj priči, od smijeha. a, svaki puta kada bih se smijala, onako od srca, sam se i malo popiškila u gaće.



na kraju su odlučili u bolnici probušiti mi vodenjak, jer se plodna voda već zamutila.
a, tek tada, kada je sve to počelo, nije me bilo niti najmanje briga koje stvari imamo, a koje nemamo za dijete.
samo mi je bilo važno da mi se rodi živo i zdravo.

*********************

Sama ta riječ " bolnica" mi već predstavlja neku nelagodu.
Slično kao i dok vidiš policiju na cesti ,a znaš da nisi ništa skrivio, nego jednostavno kao neka nelagoda.
Bolnica mi je još gora.
Ali bližio se taj dan, uskoro će se ići u bolnicu, u rodilište......



Lagano sam onako u sebi paničario u smislu, pa ne znam se ni za sebe možda brinut, kak ću onda za to malo krhko biće.
Inače sam tip koji čeka. Uvijek kao nešto čekam, čekam i zadnji tren da idem kod zubara, onda kad je već frka. Čekao sam tako puno toga, kao da mi se neda nešto, sve dok ne dođe već zadnjih pet minuta.
Tak me žena pita : kad misliš pokrećit malo, pa nebuš čekal kad bu već dijete tu !
Ili mogel bi malo usisat !! A ja čekam i objašnjavam da budem.
Ta riječ "budem" sigurno odzvanja u ženskim ušima kao neki veliki gong - mislim si.
Stalno nekaj : budem ! Istina, možda mi se neda usisavat , ali tek kad se nakupi puno smeća onda bih mogao, kad to vidim i čujem da ulazi u usisavač. Volim npr, usisavat iglice od bora, jer njih vidim i čujem, ovo drugo ne.
Suđe mi se da oprat samo ako više nema u sudoperu mjesta ni za žlicu, onda mi se nekak da to riješit i osjećam se da sam nešto napravio.
No dobro, valjda nisu tak svi muški, možda neki rade sve na vrijeme :))
I dobro je da su žene te koje su organiziranije, posvećenije, to se priroda pobrinula, a mi muški, tu smo da ne pokažemo paniku i da i žena misli da je sve pod kontrolom, a to kaj u sebi molimo i strepimo ko mala djeca da sve dobro prođe, to one ne moraju znat :))
Ovo kak je opisala Durica u gornjem tekstu, tak otprilike je i moja supruga to sve pripremila, dok sam ja pripremal sebe na to sve :)
Sad sam isto čekal do zadnjih par dana, i onda sam u tih par dana i pokrećil, i nabavil kinderbet, i to je bio kinderbet koji je kupljen za jednu bebu koja sada ima 25 godina.
Kupili smo samo madrac. Nije to bio baš neki onaj moderni kinderbet, ali nije to toliko bitno.
Mislim da je bitnija toplina koju pripremimo i koju dijete osjeti kad dođe......



Nismo ni kupovali robu i to sve, sve smo dobili, od starijih bratića ili sestrični našeg budućeg djeteta, od prijatelja. I kolica, i sjedalice, i vrtiće i guralice, sve, sve baš smo dobili, nažicali.
Neke su kupili bake i djedovi, kumovi, naši bliski ljudi i tak to sve.
Možda smo tu i tam kupili koji body ( kak se piše ne znam), tek toliko, i koje čarapice i tak nekaj.
Tak je dijete malo i ti bodiji su više unisex, a dijete ionak ne kuži kak si ga obukel......( osim kad vidi slike jednog dana, al onda ti nemre više niš, ccccc :))



Znam da ima roditelja i ljudi koji ne žele ništa rabljeno, ali ja ne dijelim to mišljenje, meni to ne predstavlja problem.
Čak mi je malo suludo sve kupovat, nisam tak nikad razmišljao, ali o ukusima se ne raspravlja.
Tak da nešto što su nosila malo sad već veća djeca, nosit će i naš mali pinklec koji dolazi.
Ta robica ide s koljena na koljeno, dok je čitava, naravno.....



Onak kak je rekla i Durica, najvažnije na kraju od svega je zdravlje i da sve dobro prođe.
I da to dijete osjeća neku sigurnost, toplinu i ljubav.
Manje je bitno koje boje je body, jel kindrebet zadnji hit dizajnom i imaju li kolica alu-felge i kromirane blatobrane :)
Djete to ne gleda, vjerujte mi......



Pozdrav od Durice i Gjure
i sretno u bolnici !!

Oznake: bolnica, rodilište, priprema

- 15:47 - Reci nešto (10) - Čuvajmo stabla - #

četvrtak, 19.03.2015.

" Jedan otac vrijedi kao tisuću učitelja "

već sam jako puno toga napisala o svom tati na svom blogu Durica Vozi Kolica, ali ovdje bih željela, povodom dana Očeva napisati nešto baš posebno, stoga ću pokušati opisati naš odnos od malena, pa sve do sada.
moji roditelji upoznali su se i zaljubili u još u gimnaziji. vrlo brzo su se odlučili oženiti, a mene su dobili s dvadeset godina. tada je moj tata studirao. nije uspio upisati medicinu, kako je želio, već se upisao na stomatologiju, ali ga taj fakultet, očito, nije toliko zanimao, pa ga nije ni završio. studirao je, neko vrijeme i francuski i pedagogiju, no, što zbog obiteljskih obaveza, što zbog nekih drugih situacija, u koje sada ne želim ulaziti, nije ni to završio. kad sam se ja rodila živjeli smo kao podstanari u Maksimirskoj ulici u Zagrebu. kako su oni bili mladi i željni društva, kroz taj stan prošlo je mnoštvo prijatelja, kojima je to mjesto bila kao usputna stanica prije izlaska, a mene su doživljavali kao nekog egzotičnog kućnog ljubimca. tada je tata imao svoj band, svirali su autorske pjesme, za koje je on radio tekstove, a nastupali su, uglavnom u " Mađarcu " gdje sam ja obvezno dobivala on žig na ruku, s kojim se moglo ulaziti i izlaziti nutra-van, jer mi je to bila najveća fora. vodali su me svugdje sa sobom, na tulume, izlete, druženja, koncerte i nikada im nisam predstavljala nikakav problem u ostvarivanju svojih životnih navika.
tata je neko vrijeme radio u Zetu, još kao student, radio na stojedinici, usput pisao tekstove za Jospu Lisac, a onda se uspio zaposliti, zbog znanja jezika, na aerodromu. tamo je radio u smjenama, tako da je one dane koje je zbog noćnog rada dobio slobodne, provodio sa mnom. tako smo tata i ja svašta radili zajedno. jedno od prvih sjećanja mi je kako me naučio kuhati kavu i čaj. zajednički smo radili i doručak, uglavnom pečena jaja ili pohani kruh. učio me čistiti lignje i miješati rižoto. kada bi popravljao svojeg žutog fićeka u garaži, a to je bilo dosta često, ja sam mu dodavala ključeve točno po brojevima kako mi je govorio. objašnjavao mi je sve što sam ga pitala, na dugo i široko, jer kad njega pitaš: " tata koliko je sati? ", on odgovara: " piješćani sat nastao je te i te godine, dok je sunčani izumljen u toj i toj zemlji......". nikada mu nije bilo teško posvetiti mi vremena, ostaviti sve što radi i objasniti mi ono što me zanimalo. na sajmu rabljene robe u Domu sportova kupio mi je polovne skije, pancerice i skafander, odveo na Sljeme i naučio me skijati. nakon toga upisao me u školu skijanja i svaki dan vodio na autobus kojim smo mi djeca putovali po serpentinama gore, a svaku večer me dočekivao na Glavnom gdje nas je bus vratio. onda je uplatio putovanje u Poljsku, gdje smo nas dva išli skijati, jer mamu to nije zanimalo. naučio me i klizati, voziti bicikl, kupio mi rolšuhe, pa me vodio ma Mimaru, gdje su stavili novu, glatku podlogu. svaki vikend tata je zmišljavao gdje ćemo ići na izlet. jednom je to bio Samoborski stari grad i " Anindol ", drugi put " Kameni svatovi ", treći vikend proveli smo " Mrežnici " i tako dok nismo sve obišli, a kada više nije imao ideja, posudio bi u knjižnici neku knjigu u kojoj bi pronašao zanimljivu destinaciju za istraživanje. uglavnom se na išlo čoporativno, s njihovim hipi prijateljima u starom Volkswagen kombiju. volio je i roštiljati, a uvijek smo nosili sa sobom rekete za bagmonton, lopte, frizbi i ostale rekvizite za aktivnosti u prirodi. kada je išao negdje gdje još nije bio, potrudio bi se naučiti sve o tom području, da nam može putem objašnjavati povijesne i druge okolnosti toga kraja. učio me gledati na karte, čitati znakove, a čim sam napunila osamnaest godina me upisao u autoškolu.
kada se mama razbolila, ja sam tada imala petnaest godina, a tata je još uvijek bio aktivan u vojsci, on se potpuno izgubio. bio je previše vezan za nju, a i ona za njega i tada se sve, skoro, raspalo. tada mi je jedan dan došao na vrata pijan, u uniformi, ja sam čuvala mlađe sestre, od kojih je jedna bila beba od nepunih godinu dana, pozvonio i rekao: " oprosti, ja sam se malo napio. ", a ja sam mu rekla nek se legne u krevet i spava. kad se probudio, skuhala sam mu kavu, pa smo sjeli i razgovarali. tada mi je rekao, sa suzama u očima, da on ne zna što da radi, da se jako boji i da me moli nek mu ja malo pomognem, iako zna da sam još premlada i da nema pravo od mene to tražiti.
od tada smo tata i ja pravi partneri. oslanjamo se jedan na drugoga, razgovaramo kada nam je teško o problemima, rješavamo ih zajedno, ako možemo, povjeravamo se jedan drugome. prešutno smo odlučili ne osuđivati jedan drugoga, već si biti potpora u toj sudbini koja nas je snašla oboje. ponekad se, rogati, jedan i drugi jarci u horoskopu, znamo bosti i lupati glavom kroz zid, ali što smo stariji sve manje i sve rjeđe. jednom i drugom nam je na prvom mjestu mir, kako u obitelji, tako i u vlastitoj duši, a tu dušu, kao da dijelimo zajedno i objedinjujemo u neku formu naše male zajenice za koju smo u stanju mnogo toga napraviti i pretrpiti.
jednom prilikom, kada je mami bilo jako loše, pa je morala biti hospitalizirana na psihijatriji, a tata mi se požalio kako nju ništa više ne zanima, niti ju je briga za nas, ja sam mu rekla: " tata, ja te neću osuđivati ako si nađeš drugu ženu. ", a on je mene gledao s onim pogledom tužnog psa i odgovorio mi: " ali ja ne želim drugu ženu, ja želim nju. kakva je bila prije. ", tada sam shvatila što je ljubav. iz tog njegovog pogleda, koji se slamao, baš onako, kako se i ona slomila.
danas je moj tata deda, uživa u toj svojoj ulozi jednako kao što je i uživao u ulozi oca. svaki provedeni trenutak s unukom mu je dragocijen, te mu se veseli, jer, veli da mu ispunjava i srce i dušu.
meni je moj tata puno više od oca. meni je moj tata i otac i majka, kao i mojim sestrama, pogotovo ovoj najmlađoj, koja se rođenje poklopilo s maminom bolešću. ali, meni je moj tata i prijatelj i partner, životni oslanac i suputnik, putokaz, kompas, enciklopedija, priručnik i udžbenik.
jedina osoba koja će uvijek biti uz mene, pružiti mi ruku, držati leđa, pogurnuti me kada treba, pokazati mi kako da popravim grešku.
bez imalo patetike, mogu reći: " samo je jedan tata, al meni je moj od pravog formata."

posvećeno mom TaTi za dan Očeva, 19.3.2015., u Zagrebu
tvoja Vanjuška



TATA, KUPI MI SEBE!

Mama i tata !
Majka i otac!
Kao što piše na jednom magnetu na frižideru "skoro svatko može biti otac, samo neki mogu biti tata ".
S tom rečenicom bih se mogao u potpunosti složiti.



Majka ne mora nužno biti i mama, kao što otac ne mora biti nužno tata.
Što znači biti tata, pokušat ću objasniti.
Jer znamo svi što je mama i nitko na svijetu to ne može zamijeniti niti promijeniti.
Ali ni tatu. Roditelji imaju svoje posebne i jedinstvene uloge.
Ne samo uloge, ja bih rekao čast, poslanje ili zapravo čudo.
Čudo da budeš tata.


Zamislite samo ribu bez mora, ili biljku bez vode. Ili stablo bez grane ili lista.
Isto tako probajte zamisliti dijete bez igre, dijete bez zagrljaja, ili dijete bez ljubavi !


Smješak koji vidim na svom djetetu daje mi za pravo da se osjećam tatom.


Miran i bezbrižan djetetov san daje mi također to pravo.


Dijete treba osjetiti ljubav, treba dobiti zagrljaj, od mame i od tate.
Pogrešno je misliti da je to mamin posao, ili mamino poslanje. Jednako je to i tatino.
Meni nema ničeg važnijeg ni ljepšeg nego kad mi sin dođe i kaže kad me vidi na vratima :
"tata, drago mi je što te vidim ".
Ili kako zna reći : "ti si tata moja najbolja igračka ".


Zove me svojom igračkom zato jer se igramo. Nije nikad bitna igračka, bitna je igra.
Jer igračka bez igre je zapravo samo komad plastike ili drveta.
Ne znam kako je u ostalim obiteljima, ali meni ne prođe niti jedan dan , a da ne zagrlim svoje dijete, ili mu dam pusu.
Ne znam od kud mi to, ali radim onako kako osjećam.
Mogli bi reći da radim onako kak sam i ja doživio u svojem djetinjstvu, ali to bi bilo skroz pogrešno.
Ja ne pamtim mamin ili tatin zagrljaj ili pusu. Nisu oni to znali pokazati, nisu mogli, jer vjerojatno ni njima to nije nitko pokazao .
Ne znači da nisu dobri roditelji, ali emocije nisu izlazile na taj način.
Iako sam financijski dobivao sve od roditelja, falilo mi je nešto, možda zagrljaj, pogotovo kad sam znao vidjeti neke svoje prijatelje iz djetinjstva, neki su to imali.
Mislim da se to ne može kupiti, ne može se kupiti ljubav, iskreni zagrljaj ili dječji osmijeh.
To se gradi. Možda sam podsvijesno rekao sam sebi da ću biti takav otac, da ću biti tata koji grli svoje dijeite, tata koji ravnopravno dijeli roditeljstvo sa majkom, da smo obitelj u punom smislu te riječi.
I shvatio sam da sam zapravo prekidač nepokazivanja emocija u svojoj familiji.
Zato dragi tate, ako ne grlite svoje dijete, počnite, jer znam koliko to treba u životu, a mislim da znate i vi.
Nema mjesta predrasudama ili šablonama, budite tate !!

Evo, meni nema ljepše nego kad navečer prije spavanja pogledam i pokrijem dijete ako je raskriveno i dam mu pusu za laku noć !

Lijepi pozdrav od dva najbolja prijatelja


pozdrav od Gjure i Durice
- 21:29 - Reci nešto (5) - Čuvajmo stabla - #

srijeda, 11.03.2015.

Lijepa naša birokr(o)acija

zašto bi bilo jednostavno kad se sve lijepo može zakomplicirati
prvo mi je Čovječuljak najavil jučer kao idemo ranije u rovinj
zbog neke svirke koju je šteta propustiti,



istina, treba nam svaki dinar
onda sam shvatila da je to ranije u petak, a ja imam još papire za sredit
koje mi je glupa med. sestra sprčkala, umjesto za dva mjeseca,
kak je sama predložila, isprintala je četri iste doznake
i poslala me doktorici opće prakse da mi otvori porodiljni,
no ova me vratila natrag k njoj, sva u čudu, kao ona to ne radi
sve bi to još i bilo oke da mi nije napravila spačku s komisijom
tvrdeći, kad sam došla tražit uputnicu, da mi to nije potrebno,
jer oni dolaze k njoj, aha, moš mislit, svi jedva čekaju doć k njoj,
onda me zvala nakon mjesec dana da ipak dođem po uputnicu, hitno
i još hitnije odem na komisiju, gdje su me pitali, naravno,
da, di sam ja do sada
i dođem ja tak danas ujutro k njoj, ovo i ono, sve joj objasnim
veli, printer joj je krivo printal, nabrijani neki printer, zmozgom, printa sam
naprinta ona te nove doznake, ona ili printer, ko bi to sad znao
tražim je još dvije uputnice za pulu, pa zakaj za pulu, razrogačila oči
za takaj, kaj to sad ja moram objašnjavat stoti put, zakaj, zakaj,



oni tam imaju rađaonu, čudi se, a, ne, tam se djeca u polju rađaju
a opet nije joj jasno kaj da napiše na te uputnice, dilema velika
ono da mi amputiraju nogu, i presade bubreg,
idem u bolnicu rodit, valda mi treba za to, porod i pregled, ne ona mora znat točno, oke, nazvala bum doktora pa dođem opet, može tak, može, persu
zovemo doktora, veli doktor za porod i predgled, ma da, fakat, sad smo sigurni, opet k njoj, opet se nećka, veli nemre pisat uputnice bez datuma,
a vrijede samo mjesec dana, oke, doći će neko od mojih po te uputnice,
ne može, mi smo na godišnjem
o, fak, ženo, jel može nešt kod tebe, eniting pliz,
piše ipak te uputnice, štambilja, ja sva sretna, riješila sam je se, napokon
jurimo u HZZO sa širokim osmijehom,



kad eto, preusmjeravanje prometa
radovi na cesti, gužva, cisterna zalijeva drveće uz put
dođem tam, pošalje me u drugu sobu, gleda ona papire, gleda
ko da gleda fotke s bratove svadbe, prevrće te papire, proučava
- nisu vam dobre ove doznake -
sva sreća da sam bila na prozoru, skoro mi je pozlilo kad mi je to rekla
i bila sam u stanju pobljuvat joj se po stolu
- kak opet ne valjaju -
- tu i tu u ovu kućicu idu isti datumi, a ove kućice moraju biti prazne -
meni to sve isto, pišu dobri datumi, fućka mi se za kućice, pune i prazne,
nemre uzet korektor i to ispravit, ono, stvarno mi je došlo fejkat trudove
pa da joj uljepšam dan
- ispunite ovo i ovo i ovo i kad vam to isprave donesite do kraja mjeseca -
fala, sestro, pomogli tak i tebi svi, tebi i tvojima, uvijek kad ti zatreba
i sad, tak jadna, ono, jadnija od jadnijeg, odlučim otić do dućana sve po pet
i kupit si badić, spavaćice za bolnicu i nekaj za klinca, da nije i on siroće
- oprostite, jel primate Diners? -
- ne, nažalost. primamo sve ostale kartice -
sve ostale koje nemam.

*********************

Naravno da se nemre samo doma ležat i odmarat, i usput gledat kak trbuh samo raste.
Treba nekad i delat, bez obzira na trudnoću.
I to ne bilo kaj, to je jedan težak psiho-fizički posao, ili tretman.
Ili izlet, doživljaj, ne znam kak bi to nazval. Uglavnom, treba se suočiti s time i poći u hodnike birokracije i otvoriti porodiljni.
Ah, ta naša lijepa biro - kroacija....



Imam sreće pa znam radit nekad u smjenama i ispadne onda i koji slobodan dan u tjednu, onak cijeli, ako ne i dva.
To je odlično, recimo u ponedjeljak svi mamurni idu na posel, a Gjuro na kavu, pardon, nekaj obavljat ( za slučaj ak bu mi ovo žena čitala).
Inače nisam sad skroz neka flegma, više čak možda živac ili nekaj između, ali kaj se tiče obavljanja neke papirologije i hodanja po šalterima i šaltanje od vrata do vrata, tu sam postao ekspert.
Nije uvijek bilo tak, ali godine hodanja te nečemu i nauče, pa nisam valjda zabadava walker ili ti šetač.
Kaj se tiče tog obavljanja u našooj lijepoj birokraciji, svi smo zapravo šetači, svi smo mi onda gjuro :)
Tak nas fino našetaju, da je to milina.
Kak je došlo vrijeme birokracije i u trudnoći, trebalo je to krenut obavljat.
Da sad nejdem u detalje, obavil sam to sa smješkom, razne prijave , odjave, dojave, biljege, pečate, kopiranja papira, iskakanja iz reda jer mi nekaj fali od papira, pa vraćanja na kraj reda jer se ljudi bune kad se vratiš,
početaka pauze baš kad ja moram doći na red, itd.....



Možda me mogu namučiti , ali ne mogu me slomiti. Dolazim naoružan strpljenjem, jer uvijek čekam taj neki slobodan dan koji mi je onda potreban za obavljanje. Recimo da mi treba samo neka potvrda, jedna jedina, ja opet uzmem cijeli slobodan dan, jer nikad ne znaš kod nas kak bu to.
Tak sam i ženi otvaral bolovanje, odnosno porodiljni, i to tek dva mjeseca prije poroda.
Jer uvijek zapravo čekam zadnji tren, i čekam da mi se nakupi više toga odjednom, da odmah to sve riješim odjednom.
Tak da je moja žena stvarno radila skoro do samog poroda.
Jer sam se ja psihički pripremal za obavljanje birokracije.
Odem npr, na pripreme slične onima kad se Kostelići pripremaju za sezonu, ili Filipović za ring.
Ili odem putevima Stipe Božića i osvajam neki vrh , gdje onda kuham čajeve i polako si mantram i opuštam se .
Jer uskoro će borba, borba s hrvatskom birokracijom.
Ponekad mi se čini da je najbolje doći onako obučen u skafander ili nepropusno odijelo , s kacigom na glavi i štitnicima za koljena, laktove i sve i onda dođeš pred vrata ili šalter i veliš : ajde, pucajte, šaltajte me od vrata do vrata, šamarajte, kaj god, nemrete mi niš , spreman sam, hihihihihi :))))



Ili ti ne treba niš od toga, ko meni, jer puca te neka energija da buš uskoro tata.
Kak god, nečime se morate naoružati, jer vani je surov svijet :)
--------

I žena je stvarno radila do zadnjih mjesec i pol trudnoće, dobro se osjećala, a i onaj kapitalista im je daval jedan dio plaće na ruke, tak da bolje da je radila, jer bi na porodiljnom odmah to bilo srezano, odnosno neplaćeno.
A kredit za stan smo već počeli plaćati.

Svaka slučajnost sa bilo čime je totalno neslučajna, ali samo važna napomena je ta da ne zamjeram tetama i stričekima na šalterima, zamjeram njihovim poslodavcima, a dobro znamo tko je njihov poslodavac.
I dobro znamo iz čijeg džepa idu te plaće.
Još uvijek pamtim jednu tetu na šalteru, skroz je bila ljubazna i sve je fino objasnila kaj treba, svaka čast.

PS...sad na kraju se opet kod Gjure pojavio neki poduzetnički duh.
Možda otvorim školu za HOB-ove :)))), ili HOB-ite, kak se to već pravilnije veli :)))

HOB - hrvatski obavljač birokracije - naoružan smješkom, strpljenjem i naravno posebnim zaštitnim odijelom radi lakšeg odbijanja od vrata ili šaltera :))))
- 22:41 - Reci nešto (3) - Čuvajmo stabla - #

srijeda, 04.03.2015.

Život s trbuhom

moj život s trbuhom počeo je onog dana kada je ultrazvuk pokazao kako kuca njegovo maleno srce ispod mog srca.
i, iako tada još nisam imala vidljivi trbuh, moj osjećaj prema tom biću koje živi, raste i razvija se u meni iz dana u dan bivao je sve intenzivniji. u početku me budila misao u glavi da imam u sebi dijete.
probudila bih se i onako u nevjerici opipavala taj trbuh, kao da će mi uzvratiti nekim pozdravom ili pokretom.
bilo mi je to sve skupa jako neobično, i trebalo mi je vremena da se naviknem, a što je vrijeme više odmicalo, to se i biće više pomicalo. tako je i trbuh počeo rasti. ali, ne samo trbuh. počeli su rasti i svi ostali dijelovi mog tijela, ili barem onoga što sam do tada smatrala svojim tijelom. tako sam ja rasla na sve moguće strane, osim u visinu.



uskoro mi je bilo potrebno šatorsko krilo da to sve pokrijem.
moj život s trbuhom tekao je u nekoliko etapa.
prva etapa bila je kad još nisam imala trbuh, ali sam osjećala taj život u sebi, doduše, ne baš kao nešto svoje, više kao nešto jako krhko što bi se svakog trena moglo razbiti i nestati, pa sam prema tom svom trbuhu bila izrazito pažljiva i delikatna.
kako je trbuh počinjao rasti, tako sam se i ja sve više saživjela s njim. onda je došla faza kad sam vrijeme provodila između kuhinje i kauča gdje sam si hranu dovozila na tačkama, a trbuh mi je pridržavao tacu.



u toj etapi jela sam sve ono čega sam se mogla dočepati, a posebno su me veselile neke neobične kombinacije hrane, tipa: pekmez i friški sir, kiselo zelje s jabukama i mrkvom, čokolada i sir, te tonu kruha, pizze i kolača.



od svega toga nabujala sam kao nabujak od kelja, pa sam imala poteškoća s obuvanjem cipela. sva sreća, došlo je ljeto, tako da sam mogla samo nataknuti neke anatomske šlape iz kojih su mi se prelijevala natečena stopala.
u toj zadnjoj fazi trbuh je bio glomazan, ali lijep,



a kada bih nafrkala kosu, mogla bih proći kao dvojnica Dolly Parton. mislim, kaj se poprsja tiče.
sve se nekako spojilo u jednu ravninu, tako da sam izgledala kao neki krumpirko nataknut na štapić za ražnjić i prekriven plahtom.
bilo mi je to, možda i najljepše razdoblje, jer, bez obzira na vrućine, osjećala sam se jako dobro, dobila sam neku novu volju i polet a taj život u meni počeo se i sam javljati, reagirati na vanjske podražaje, pa smo komunicirali nas dva, a i on s okolinom.
eto, i taman kad sam se navikla na sve to, i na nabubrene noge, i na odlaske na zahod svakih pet sekundi, taman kad su mi se počeli dizati u tramvaju i odnositi se prema meni s poštovanjem, e onda je došlo neko novo vrijeme u kojem trbuhu više nema mjesta, već ga je zamijenilo to maleno, golužravo biće kojemu se baš i nije žurilo doći na ovaj svijet.
al, to je već neka nova priča.

**************************************

Da, trbuh. Život s trbuhom.
Godine iskustva.
Ispočetka je malo čudan taj osjećaj, ali navikneš se.
Živiš s trbuhom, trbuh živi s tobom.
Kao da ste jedno i kao da život prije trbuha nije ni postojao.
Osjetiš nešto.
Naravno, na početku je čudno, moraš se navikavati da zadnji gumb na hlačama više ne kopčaš.
Ako nisi nosio remen, počinješ ga nositi, jer moraš hlače spustiti ispod trbuha.
Malo su i vidici suženi na neke od organa i kao da ti zaklanja vid.
Ali i na to se navikneš.
Pogotovo ljeti, kad ne možeš bez nje, kad ti toliko paše negdje u smiraj dana.
Njeni sokovi imaju veliki utjecaj na tebe.
A dobro znaš da će trbuh i dalje rasti, i rasti i rasti.....



STOP,STOP Gjuro- čuje se u slušalicama - PUŠTAJ REKLAME, viče netko !
Dolaze do mene i govore mi : Gjuro, pa što je ovo, pozvan si da pričaš o trbuhu, o tom životu, o ženi i njenom stanju. Ajde, lijepo se skoncentriraj i počni priču kako smo se i dogovorili, za što smo te i zvali.
Ajde gospon Gjuro, onako lijepo i smireno kako samo vi to znate.
Zaboravite kamere i sve ovo oko sebe. Počnite, pričajte !!

3,2,1 KREĆEMO Gjuro !!

Da, trbuh , žena, to stanje, blaženstvo.
Kad se samo sjetim njenog trbuha, kako je drhtao kad bih mu se približio.
Taj susret prvi nikad neću zaboraviti.
Kada sam lagano prislonio glavu na taj trbuh, pa se lagano kretao po toj mekoj koži, kao da se sav utegnuo, poprimio čvršći oblik, a opet ostao tako mekan i ženstven.
Osjećao sam kako lagano klizim prema dolje, a koža je bila sve napetija, kao da se svaki milimetar kože naježio.



Uzbuđuje me pomisao na ono što slijedi i spuštam se do pupka, pa idem niže, sada još ....

STOP Gjuro, STOP !!....ponovo isti glas u slušalicama.
Vidim kako opet dolaze oni ljudi, sada vidljivo ljuti.
Pa Gjuro, što učini crni Gjuro , pa ovo ide uživo, jel si ti toga svjestan ?!- upita me sad već porilično ljutit glas.
Pa ne možemo tako, svaki čas reklame, pa ukinut će nam emisiju !! - nastavi ljutiti urednik.
Jel ti Gjuro nas zajebavaš, ili što ?!!

Pa ne, ne znam zašto ste ljuti, rekli ste da pričam o trbuhu, pa pričam o trbuhu.
Onda ste rekli ne o trbuhu, pričaj o ženi, o njenom trbuhu !
Sad kad pričam o ženi , sad opet ne valja !! Jel vi mene zajebavate, pitao bih sad ja !

O Gjuro, pa pričaj o trbuhu, o trudnoći, o životu i onome stanju blaženome, o trudnoći !! O tome pričaj !!

Aaa, pa što niste odmah to rekli. Pa mogu ja i o tome !!

Ne znam Gjuro moj, da li da uopće prekidamo reklame, nisam više siguran .
Al ajde, evo ti još jednom, ionako nam je vjerojatno emisija od danas ukinuta !!

3,2,1 - treći put -KRENI...

Trbuh. Žena. Muškarac.
Stanje. Posebno stanje. Rađa se novi život. Osjetim ga od prvog dana. Pričam s trbuhom, prvi put u životu shvaćam što znači život, stvoreni život.
Čudo je to, to maleno biće koje dolazi na svijet. Znajući da sam i ja tome djelomično krivac, daje neki novi smisao mom životu.
Osim žene, koja se osjeća blaženom i ispunjenom, i ja kao budući otac, osjećam se posebnim, nekako uzvišenim.



Za mene je već tada, čim sam doznao za taj život koji tek treba početi, on zapravo već počeo.
Žena u trudnoći s tim trbuhom, izgleda predivno. Ako su žene i inače lijepe, tada u trudnoći, ljepše su nego ikad. Poseban sjaj je u njima. Još više poštujem život, ženu i to čudo koje raste.
Ne vidim ga, ali pričam s njim. Znam da me čuje.
Osim što ću biti otac, želim biti i tata.
Jer vele da skoro svatko može biti otac, a samo neki mogu biti tata.
E pa ja sam tvoj tata, od samog početka, dok još ni trbuh nije bio vidljiv.
Znam da osjećaš i ti nas.
Tako će biti svih devet mjeseci, a onda će opet biti isto, samo ćemo se tada i vidjeti.
To je život s trbuhom, jer trbuh je čudo. Trudnoća je čudo. Život je čudo.

-odjednom svi i dalje bulje u mene, ali začuje se pljesak iz pozadine.
Svi počinju pljeskati. Kamere su i dalje uperene u mene, kao da su svi zastali i kao da se ne snima emisija.
Lagano šapnem uredniku: REKLAME, PUSTITE REKLAME !

Joj Gjuro hvala, zaboravih. REKLAME - vikne on .

Emisija je i dalje išla nekoliko sezona, nije Gjuro sve pokvario.
Još uvijek neki pričaju da je to bila najbolja emisija, a urednik je dobio nagradu.

*********************************
Možda malo dugačak tekst, ali htio sam reći da u mom slučaju, to jest bilo tako.
Stvarno sam od prvog dana osjetio to dijete. Pričao s trbuhom. Žena je stvarno izgledala kao nikada do tada, kao da je to stvarno blaženo stanje. Ma ćemu ovaj "kao", kad to valjda i je takvo stanje.
Kod moje supruge je bio takav slučaj da nije imala nikakvih problema u trudnoći, čak joj je bilo bolje nego prije trudnoće, jer je par mjeseci prije i bila nešto boležljiva.
Radila je na poslu do skoro samog rođenja, jer se osjećala dobro.
Znao sam joj reći : nek ti gazda izvoli dati dvije plaće, jer i Ficho radi već skoro 9 mjeseci s tobom.
Znali smo odmah kako će se zvati , ako bude dječak.
Htio bih sam poručiti budućim tatama , ali i mamama, da nije samo mama u toj priči, i tata je važan, u toj fazi trudnoće.
Uvjerenja sam da je važno i tih prvih 9 mjeseci dok je još u majci, a ne samo prve tri godine kako vole reći stručnjaci. Nismo nikakve knjige čitali, samo smo radili i ponašali se onako kako smo i osjećali.
Jedino sam kasnije tek čuo da je bolje imati seksualne odnose što više u trudnoći, a ja kao mulac možda sam se ponašao prezaštitnički prema trbuhu i djetetu. Možda bi porod bio lakši, tak vele neki :)
I znajte, beba u trbuhu osjeća, čuje i vidi.
Osjetio sam i ja tada morsku klimu. Evo, maše vam Gjuro iz trbuha.......

- 19:51 - Reci nešto (15) - Čuvajmo stabla - #

Design @ by:Nisa

< ožujak, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (4)
Veljača 2015 (2)

Opis bloga
blog koji prati obiteljski život
kroz dva različita prozora,
blogera Gjure Walkera i
blogerice Durice
koji svojim perom, u ovom slučaju tastaturom
opisuju sve svoje roditeljske brige, muke, pitanja i dileme,
ali i dijele s vama svoje trenutke radosti, veselja i ponosa.
svakodnevica opisana na nesvakidašnji način.

Linkovi
Lukin portal
klokanica
Roda
Zdravi pinklec
baby gadgets
Noona krevetić
Harfa

Durica
durica.durica@gmail.com


walker gjuro
belator.blog@gmail.com






Naslovi :

01. Gjuro i Durica imaju bebu
02. U nekom drugom stanju
03. Život s trbuhom
04. Lijepa naša birokr(o)acija
05. Jedan otac vrijedi kao ...
06. Priprema za bolnicu
07. Uskrsni